1. Aja Sofija je nakon osvojenja Konstantinopolja/Istanbula 1453. godine, prema tadašnjim političkim običajima i pravnim dopuštenjem islamske uleme, prešla u vlasništvo (kao vojni plijen) osmanskog sultana.
2. Aja Sofija nije kupljena od pravoslavnih popova. Ne postoji historijski izvor o kupoprodaji.
3. Tadašnji osmanski običaji su nalagali da se u gradu koji je osvojen vojničkim putem, a ne mirnom predajom, glavna bogomolja preuredi u džamiju kao simbol osvojenja (fetha).
4. Sultan Mehmed II Fatih je odlučio da džamiju Aja Sofiju, uz još neke objekte, uvakufi za potrebe muslimana. Na taj način je pravno legaliziran vakuf sultana Mehmeda II Fatiha. Sve to zapisano je u čuvenom primjerku vakufname sultana Mehmeda II iz 1470. godine koja je fizički dužine 65 metara.
5. Svi osmanski, a kasnije i turski državni zakoni odnosno pravne odredbe poznaju i priznaju vakufe kao dio legalnog pravnog sistema. Postoji poseban Zakon o vakufima. Naprimjer, Evropski sud za ljudska prava je prije nekoliko godina donio presude u korist nekih jermenskih crkava u Istanbulu koje su tužile tursku državu da im je nacionalizirala određene crkvene legate/vakufe. Turska država je nakon toga vratila u posjed crkvama legate koji su bili predmet tužbe.
6. Jedan zanimljiv događaj desio se 3. februara 1932. godine. Dakle, dvije godine prije odluke o pretvaranju džamije Aja Sofije u muzej. Naime, te noći, koja je bila Lejlet-ul-Kadr, 27. noć Ramazana, po odluci turskih vlasti, sakupilo se preko 50.000 ljudi koji su cijelu noć bili u molitvama i ibadetu Bogu, ali na turskom jeziku. Oko 25 hafiza Kur'an je učilo na turskom jeziku, ezani su se učili na turskom kao i dove. Bili su prisutne i diplomate sa svojim suprugama koji su posmatrali džemat u ibadetu. Preko ozvučenja atmosfera je prenošena što dalje niz istanbulske ulice. Ta predstava je, ustvari, bila namijenjena Evropi. Htio se pokazati stepen uspjeha reformi koje je provodio Ataturkov jednopartijski režim. Taj program je trebao biti „šlag na tortu“ svih nastojanja „evropeziacije“ Turske.
7. Odluka turske Vlade od 24. novembra 1934. godine da se džamija Aja Sofija pretvori u muzej izuzetno je dvojbena i o njoj se vode ozbiljne naučne rasprave u R. Turskoj. Jedan od historičara koji zastupa tezu da je odluka falsifikat je i bivši direktor Turskog historijskih instituta dr. Yusuf Halaçoğlu. Naime, nekoliko elemenata te odluke izaziva sumnju u njenu vjerodostojnost. Naprimjer, broj protokola odluke je 1589, dok je broj protokola jedne druge odluke koja je donesena dva dana prije navedene odluke o Aja Sofiji 1606. Zatim, u potpisu odluke riječ „Ataturk“ iza slova K (od Kemal) je korištena na dan odluke, dakle, 24. novembra, a Mustafa Kemal je taj nadimak u potpisu počeo koristiti zvaničnom odlukom tri dana kasnije 27. novembra 1934. godine. Također, vrsta fonta potpisa ukazuje na to da prije ove odluke takav potpis nije korišten niti u jednom drugom dokumentu. Nadalje, odluka nikada nije objavljena u turskim službenim novinama što je bila zakonska obaveza. Jedan od ministara u potpisu u to vrijeme nije bio u Turskoj. I na koncu, još uvijek nije pronađen originalni dokument s vodenim žigom. Sve navedeno je bilo razlogom da mnogi istraživači zahtijevaju od turskih vlasti da se ovaj dokument podvrgne stručnoj grafološkoj analizi.
8. Do odluke iz 2020. godine bilo je nekoliko tužbi pred turskih sudskim organima da se vrati status džamije Aja Sofiji. Svi ti pokušaji su bili odbijeni. Međutim, Visoki turski sud je 10. jula 2020. godine, uvažavajući tužbu Udruženja za stalne vakufe/historijske spomenike i očuvanje okoliša iz 2016. godine kojom je traženo da se ukine odluka iz 1934. godine, nakon završenog sudskog procesa, donio odluku da se Aja Sofiji vrati status džamije. Nakon te odluke, predsjednik R. Turske R. T. Erdoğan donio je odluku da se 24. jula 2020. godine Aja Sofija stavi u punu funkciju džamije.
Priredio: dr. Sedad Bešlija