Dok sam se kao srednjoškolac upoznavao s natpisima na osmanskom po raznim historijskim spomenicima grada Burse, razmišljao sam o sljedećem: Oko mene se nalaze nekakvi natpisi koje ja ne znam (pro)čitati. Zašto? To mi je jako teško padalo. Zašto ja kao dječak koji se školuje i živi u Bursi ne znam čitati osmanske natpise oko sebe, levhe u haremima džamija i slično. Tako sam počeo učiti osmanski jezik. Iz današnje perspektive to mi se doima kao da sam izlazio ispod neke ruševine. Slično ugroženima od zemljotresa koji su ostali pod zidinama pa traže izlaz. I danas smo još uvijek u takvom stanju, na neki način.

Da se kojom srećom 1928. godine[1] barem za jednu skupinu u društvu napravilo mjesto u obrazovnom sistemu koja će neprekidno izučavati osmanski jezik. Smatram da je nužno da osoba koja za sebe tvrdi da je intelektualac, da ima nešto reći o svojoj domovini, da ima stav kada je u pitanju prošlost, poznaje osmanski. Zašto? Zato što je nemoguće s alfabetom čija je starost 90-tak godina upoznati i iskazati sebe. Nedavno sam u jednoj kolumni objavio jedan dokument. Godine 1919. sa Kongresa u Sivasu[2] šalje se jedno pismo američkom Senatu. Iako Mustafa Kemal u svom „Govoru“ negira postojanje takvog pisma, ja sam ga pronašao na Univerzitetu Standford i objavio. Objavio sam i original na osmanskom koji se nalazi u stenogramima s Kongresa. Napisali su ga na engleskom, sa vodenim žigom i poslali. Te 1919. godine potpisali su se latinicom. Jedan čitatelj mi je nakon što je pročitao kolumnu napisao: „Nisam znao pročitati pismo na osmanskom, ali sam ga pročitao na engleskom jeziku. To je šokantno! Englezi znaju pročitati pismo napisano 1919. na engleskom, ali ja ne znam to pročitati na osmanskom. To nije njihov problem, ja sam taj koji je hendikepiran. Zašto ja, a zašto ne oni?“ Mnogi naši ljudi koji za sebe kažu da su intelektualci, posebno historičari revolucije (1923.), period prije 1928. godine vide kao mračno doba. Ako ne umiješ pročitati jedno obično pismo, pozivnicu ili običnu napomenu iz nekog perioda, kako onda možeš imati neko mišljenje ili stav o tom periodu?

Također, potrebno je vidjeti i dimenzije štete ili koristi kada je ova tema u pitanju. „Oproštaj“ od osmanskog jezika i pisma prouzrokovao je i sljedeću štetnu dimenziju: historija i književnost su nazadovali za najmanje pet decenija. Pretražite kataloge magistarskih i doktorskih teza danas, vidjet ćete da su odsjeci za historiju i književnost najvećim dijelom zauzeti transkripcijom tekstova s osmanskog na latinski. Je li to uredu? To nije prahistorija, već profesori na katedrama sjede i pokušavaju dešifrovati i na latinski prenijeti tekstove od prije 90-tak godina. Ja postavljam pitanje: Da nije bilo jezičke revolucije, šta bi naši odsjeci radili? Umjesto toga, davali bi nove tekstove. Pisali bi pojašnjenja, kritike, donosili bi nešto novo. A šta mi radimo? Još uvijek prenosimo osmanske tekstove u latinski alfabet. Zašto se kod nas ne razvija književnost ili historija? Upravo zbog toga. Englez ili pripadnik neke druge nacije s lahkoćom čita tekstove od prije sto godina, a mi to ne možemo. Još uvijek prevodiš stare knjige, tapkaš u mjestu. Nismo svjesni toga, ali to stanje pravi neopisivu štetu na mentalnu konstituciju našeg intelektualca.

Rahmetli Atif Yilmaz je jedne prilike rekao: „Mi smo napravili mnogo filmova, ali je nemoguće da oni imaju trajniji karakter.“ Pitali smo ga: „Zašto?“ Odgovor mu je glasio: „Zar se može napraviti trajno djelo sa alfabetom od 75 godina?“ To je kazao jedan poznati režiser. Kazao je: „Jer ja ne poznajem ono što je bilo starije od 75 godina.“ Nastavio je: „Ne mogu to čitati svojim očima, analizirati, ako stavite preda me ne razumijem. Tako se suočavam sa svijetom koji je s jedne strane zatvoren za mene, a na drugoj strani je neki Englez ili Kinez koji jednostavno čita svoju hiljadugodišnju prošlost. To ima nevjerovatan utjecaj na čovjeka, naši izvori napajanja su ograničeni. Ostaje ti, poput nekog prosjaka, da čekaš kada će neko nešto prevesti, nisi slobodan, ne možeš da čitaš široko i duboko kako bi želio. Sa alfabetom starim 75 godina imamo film kakav imamo.“

Dakle, ova tema ne zanima samo historičare, već i ostale stručnjake.  Od filma do teatra, od filozofije do novinarstva, u mnogim oblastima imamo tu prazninu, iako smo nesvjesni toga, jasna je destrukcija koja postoji. Zašto historija, književnost, umjetnost jednog zapadnjaka ide dalje, a naša je stala na jednom mjestu, doživjela diskontinuitet. Izvori moga intelektualnog napajanja se na jednom mjestu prekidaju, dok se njihovi nastavljaju, idu dalje, bez stanke. I ja sam, čak, zbog tog prekida često zadovoljan! Još kažem, sva sreća pa je došlo do prekida! Sada oni imaju bujnu rijeku, a ja iz nekih malih pritoka pokušavam nešto zagrabiti. Zar je moguća takva kultura? Zar je moguće da na taj način kulturna djela imaju isti kvalitet? Ističemo imena kao što su Junus Emre ili Mevlana Dželaludin Rumi. Sve je to uredu, ali smisao koji nose ove ličnosti dobivaju na značenju tek onda kada se analiziraju u okviru velike kulturalne sredine u kojoj su živjeli. Mevlana Rumi nije čovjek bez konteksta. Kada se stavi u kontekst sa Hafizom Širazijem, Ibn Arebijom ili Sanaijom, u tom slučaju se dolazi do potpune slike. Tek tada Mevlana postaje Mevlana. Ako se izvuče iz konteksta, ne razumije se, svaka njegova riječ se shvata kao neko čudo. Junus Emre je napisao djelo pod naslovom Risaletu-n-Nushijje. Analizirajte ga. Ni oni koji tvrde da znaju čitati Junusa ne bi shvatili ovo djelo. To je jedan duboki metafizički izvor, ali se ne zna dovoljno o njemu.

U takvom stanju pokušavate uraditi nešto, ali sve je to parcijalno, ne dolazi se do cjeline. Da li možemo na taj način napraviti pravu, temeljitu i trajnu estetiku? Treba razmišljati o tome. Naprimjer, Iran je uspio u tome. U velikoj mjeri je izbjegao sudbinu raskida sa vlastitom prošlosti. U filmu, pjesništvu, slikarstvu nema prekida s tradicijom. Danas je to na razini visoke tehnologije. To znači da promjena alfabeta ne mora da znači nazadak jedne zemlje. Kao što nije ni uzrok napretka sam po sebi. Naprimjer, s jednim alfabetom smo napravili pomak u doba Gazalije, ali s istim tim alfabetom smo doživjeli i dekadencu kasnije. Važno je na koji se način alfabet kontekstualizira. No, potrebno je raditi na rušenju stereotipa da je osmanski jezik, jezik prošlosti koji nema mjesta u sadašnjici. Treba se i danas učiti, koristiti, biti predmet interesovanja i studiranja.

Autor: Mustafa Armağan, turski pisac, kolumnista i historičar

Preveo i prilagodio: dr. Sedad Bešlija

Iz Intervjua u Časopisu za obrazovanje i kulturu „Osmanlıca“, br. 4, god. 2013.