Britansko carstvo je krajem 19. stoljeća bila vodeća imperijalistička sila, dok je, s druge strane, u ekonomskom pogledu, ubrzano doživljavala dekadencu. Nakon Američkog građanskog rata i pojave industralizacije u Njemačkoj, Evropi i Latinskoj Americi, započet je rapidan rast investicija iz Londona. Jedan od epiloga ovakvog stanja jeste poništavanje Zakona o žitu 1846. godine i kao rezultat toga je i uspostava slobodne trgovine u poljoprivredi s ciljem snižavanja cijena u Ujedinjenom Kraljevstvu. Kupovina za male novce i prodaja za velike novce postala je osnovna ekonomska teorija tog perioda.
Dok su komercijalne banke i osiguravajuće kuće u Londonu napredovale, investicije u industriju i modernizacija u cijeloj Britaniji usporila je nakon 1870. godine. Pored trgovine "vidljivom" robom kao što su ugalj, mašine i čelik, država je počela zarađivati i od "nevidljive" robe preko investicija i kamata na usluge u prekomorskim državama.
Stupanjem na snagu slobodne trgovine 1846. godine, povećala se i zavisnost Britanije za uvozom. Britanija je 1860. godine bila lider u proizvodnji uglja, 60% sirovine koristili su u industriji i brodskom saobraćaju. Godine 1912. ovaj postotak je pao na 24%. Sličan primjer vidimo i 1870. godine u proizvodnji kovanog željeza kada je Britanija proizvodila 46% svjetskog željeza, da bi se 1912. godine ta brojka spustila na 12%.
Godine 1873. Britansko carstvo je proživjelo ozbiljnu ekonomsku krizu, u historiji poznatu kao Velika kriza. Kriza je trajala do 1896. godine i imala je veliku ulogu u početku Prvog svjetskog rata. Ogromni kapital ostao je neiskorišten ili je preusmjeren van države.
U zadnjoj četvrti 19. stoljeća Britanija je izgubila status najmoćnije ekonomske sile i počeo je period dekadence.
Nakon 1870-tih godina Njemačko Carstvo se nametnulo kao jedan od ključnih ekonomskih aktera. Sredinom 1890. godine doživjelo je, u svojim granicama do tada neviđenu, ekonomsku ekspanziju. Zabilježen je brz ekonomski rast i država je počela izvoziti na tržišta koja su do tada bila pod britanskom kontrolom. Ovdje se vide prvi znakovi svjetske krize koja će 20 godina poslije prerasti u svjetski rat.
Njemačka industralizacija i poljoprivredna ekspanzija 1890-tih godina ostavila je Englesku iza sebe u pogledu razvoja tehnologije i vrijednosti. Razvoj na polju industrijalizacije u Njemačkoj, primjetan nakon Američkog građanskog rata, London je vidio kao najveću "prijetnju" britanskoj globalnoj hegemoniji.
Njemačka je, nakon duge krize koja je pogodila Britaniju 1870-tih godina, zauzela nacionalnu ekonomsku strategiju o ubrzanoj nacionalnoj industralizaciji i poljoprivrednoj proizvodnji.
Revolucija u floti
U cilju zadržavanja dominacije na morima i zaštite utjecaja nad svjetskom ekonomijom, britanska elita i pristalice imperije sredinom 1880-tih godina uvidjeli su potrebu za revolucijom u flotskoj tehnologiji. Zajedno sa ovim promjenama, bila je neophodna i promjena u britanskoj vanjskoj politici.
Revolucija je viđena i u prelasku sa uglja na naftu. Potraga za sigurnom naftnom energijom nakon 1890. godine postala je najaktuelnija vijest. Bližio se dan globalnog rata za naftom.
Admiral Lord Fisher, tada poznat i kao kapetan Fisher, u jednom govoru u septembru 1882. godine kazao je kako Britanija mora preći sa brodova na ugalj na brodove s pogonom na gorivo. Podržavao je početak korištenja ove nove sirovine, smatrajući da Britanija, ukoliko želi sačuvati nadmoć nad morima, mora preći na mnogo bolju tehnologiju od uglja. Dim ratnog broda sa dizelskim motorom neprijatelji nisu mogli otkriti kada bi se približavao, dok je, s druge strane, brod na ugalj mogao biti primjećen na udaljenosti od 10 km.
Njemački inžinjer Gottlieb Daimler 1885. godine razvio je prvi motor na gorivo za kopnena vozila. Nije samo admiral Fisher uočio ekonomski potencijal i prednosti nadolazeće ekspanzije goriva.
Godine 1904. Fisher je postavljen na mjesto glavnokomandajućeg morskih snaga i time postao prvi čovjek flote. Počeo je implementirati plan o prelasku brodova sa uglja na gorivo. Osnovano je Savjetodavno vijeće o tome kako će britanska flota preuzeti kontrolu nad naftnim poljima.
Vrlo rizična je bila strategija o odbacivalju uglja, čiji je Britanija bila najveći proizvođač, i prelaska na gorivo koje se tek trebalo uvoziti. Ovo Savjetodavno vijeće je, međutim, raspušteno 1906. godine bez rješenja ovog pitanja. Kada je Njemačka 1912. godine napravila plan o početku proizvodnje velikih oklopnih brodova, premijer Asquith je vratio admirala Fishera iz penzije i uvjerio ga u osnivanje Komisije za kraljevsku naftu i dizel motore.
Dva mjeseca nakon što je Fisher došao na ovu poziciju, počelo se sa proizvodnjom prvog ratnog broda na dizelski motor pod imenom Queen Elizabeth. Fisher je ovu rizičnu odluku prelaska na gorivo branio jednim argumentom: "Brzina je sve u ratu". U ovom periodu Winston Churchill je došao na Fisherovo mjesto glavnokamandujućeg pomorskih snaga i podržavao je Fisherov program o prelasku na gorivo. Churchill je jednom prilikom kazao kako moraju posjedovati jedan dio naftnih rezervi ili da ga na neki način drže pod kontrolom.
Početkom 20. stoljeća britanska kontrola nafte postala je osnovni element britanske geopolitike. Godine 1909. Britansko-basranska naftna kompanija uspjela je u jednom dijelu u blizini Mezopotamije od iranskog šaha dobiti koncesiju za naftu na 60 godina. Odluka o crpljenju nafte sa Srednjeg istoka uvući će Britaniju u rat kojim će biti okončana hegemonija Britanske imperije.
Njemačka se okreće Osmanlijama
Krajem 19. stoljeća njemačka industrija i vlada počele su sa istraživanjem potencijalnih prekomorskih tržišta za izvoz robe i potragom za izvorima sirovina. Imperijalističke sile, Britanija i Francuska prije svih, međusobno su već podijelili ova nerazvijena područja, koja je i Njemačka htjela eksploatisati.
Godine 1894. njemački kancelar Kont Leo von Caprivi u njemačkom parlamentu Reichstagu iskazao je ciljeve riječima: "Mala Azija (Anadolija) vrlo je bitno tržište za njemačku industriju. To je mjesto gdje Njemačka može investirati, a usto je i mjesto gdje uspjevaju osnovne namirnice kao što su žitarice i pamuk. Nama bi išlo u korist da prije ili poslije budemo nezavisni od država od kojih uvozimo ove osnovne namirnice." Caprivi je imao podršku ostatka Vlade, elite i velikih investitora.
Potraga Berlina za novim tržištima i snabdijevanje sirovinama potrebnim za industriju bez sumnje je bilo usmjereno ka istoku, prije svega ka „bolesnoj“ Osmanskoj državi, koja je plivala u dugovima. Odlukom Muharrem iz mjeseca septembra 1881. godine osmanski dug je smanjen sa 191 na 106 miliona sterlinga. Dohoci su se počeli bolje kontrolisati i osnovana je posebna institucija za naplaćivanje dugova, koju su kontrolisali dva najveća kreditora, Francuska, koja je posudila više novca Osmanskoj državi, i Britanija.
Željeznički saobraćaj mijenja kartu
Njemačka je intervenisala kako bi Osmanlije spasila zavisnosti prema Britaniji i Francuskoj. Sultan Abdulhamid II ovu njemačku inicijativu i interes za njegovu državu prihvatio je sa zadovoljstvom. Njemačko interesovanje za Osmanskom državom u isto vrijeme je značilo i novi izvor kapitala koji bi riješio ekonomske probleme.
Potpisani sporazumi iz 1899. i 1902. godine između Osmanske države i Njemačko-anadolske željezničke kompanije jako su bitni za period koji je uslijedio.
Istočna prugaBeč-Beograd-Sofija-Istanbul otvorena je 1888. godine. Na ovaj način, prugom je povezana Austro-Ugarska sa drugim evropskim zemljama, ali i glavni grad Osmanske države Istanbul sa evropskim prijestolnicama kao što su Beč, Pariz i Berlin.
Godine 1898. Ministarstvo javnih poslova Osmanske države uzelo je ponude od evropskih firmi za postavljanje željezničke pruge u anadolskom dijelu države. Sultan Abdulhamid II 27. novembra 1899. godine dao je koncesiju Deutche Banci za postavljanje pruge Konja-Bagdad-Basra. Sultan je dao prednost Anadolskoj željezničkoj kompaniji u vlasništvu Deutche Banke za izgradnju pruge do Bagdada.
Kao dio željezničke koncesije, Karl Helfferich je u ime Deutche Banke počeo pregovore oko preuzimanja i eksploatisanja rudnika dužinom cijele pruge u širini 20 metara. Cilj Deutche Banke i njemačke vlade kao njihovog pokrovitelja bio je vlasništvo nad rezervama nafte u blizini pruge.
Njemački uspjeh u Osmanskoj državi nije bio beznačajan. Strateški položaj Osmanske države bio je vrlo primamljiv; na zapadnoj strani nalazio se Balkan i moreuz Čanakkale, na istočnoj strani nalazio se Šat el Arab i Basranski zaljev, dok se na jugu nalazio Halep i Suecki kanal koji je strateški vrlo značajno mjesto za trgovačke veze Indije i Britanije. Dogovor između Osmanske države i Njemačke, koja je bila već u posljednjoj fazi izgradnje željeznice, značio je ubijanje nade Britanije za kontrolom nad rezervama nafte u Mezopotamiji i strateškog položaja.
Britanija je i dalje bila u igri
Britanija je morala uraditi sistematske poteze kako bi otklonila slabosti koje su bile vidljive u Mezopotamiji. Potpisali su ugovor o koncesiji na 99 godina sa kuvajtskim šejhom Mubarek el-Sabahom, iako je Kuvajt bio dio Osmanske države koja je i te 1899. godine bila vojno oslabljena i u ogromnim dugovima. Godine 1907. ovaj dogovor je prerastao u "permanentnu koncesiju". Ovo je bio jedan dio britanske politike držanja Njemačke podalje od mezopotamijske nafte.
Željeznica koju su izgradili Nijemci, a koja se prostirala do Bagdada, pa od Bagdada do Basre koristila se kako za prevoz vojnika, tako i za prevoz naoružanja. Upravo ova željeznica stvarala je stratešku prijetnju za britanske izvore nafte u Basri. Basranska nafta bila je prvi siguran izvor nafte za britansku flotu. Pored ovoga, njemački Zakon o floti, prema kojem će u narednih 20 godina Njemačka proizvesti 19 novih ratnih brodova i 23 kruzera, usvojen u njemačkom parlamentu 1900. godine na prijedlog admirala von Tipitza bio je stvarna prijetnja za britansku prevlast na morima.
Osmanska država, podržana i obučena od strane Njemačke, imala je priliku da se ekonomski i logistički suprotstavi Englezima i njihovim ciljevima koje su ostvarivali prelaskom preko Sueckog kanala i Čanakkala.
Od 1913. godine njemački utjecaj je poprimio novi izgled. Vojnim sporazumom potpisanim između dvije strane uz dozvolu Kayzera, general Liman von Sanders, član Njemačkog visokog ratnog vijeća, došao je u Istanbul s ciljem rekonstrukcije osmanske vojske prema modelu slavne njemačke vojske. Njemački konzul u Istanbulu, Freiherr von Wangenheim, u pismu kojeg je 26. aprila 1913. godine poslao njemačkom kancelaru von Bethinannu napisao je sljedeće: "Sila koja kontroliše vojsku bit će najjača sila u Turskoj. Ukoliko budemo imali kontrolu nad vojskom, nijedna vlada koja se suprotstavi Njemačkoj neće ostati na vlasti."
Agenti pod vodstvom njemačkog diplomate i arheologa Baron Max von Oppenheima od 1899. godine istražuju područje Mezopotamije i traže najbolju rutu za Bagdadsku željeznicu.
Ova ekipa potvrdila je nagađanja osmanskih vlasti o postojanju velikih izvorišta nafte u tom području. Britanija je Oppenheima smatrala špijunom. On je u isto vrijeme bio i žestoki zagovornik njemačkog imperijalizma. Oppenheim je razvio njemačku strategiju kojom je stao na stranu Osmanske države protiv kolonizatora Britanije, Francuske i Rusije.
Njemačka ostaje sama
Krajem 1880-tih godina zabilježene su značajne promjene u sigurnosnim i trgovinskim sporazumima. Britanija, Francuska i Rusija preuzeli su inicijativu s ciljem slabljenja njemačkog kralja u tom području. U oktobru 1903. godine Britanija i Rusija su imale zajednički sastanak oko toga ko će kontrolisati koji dio. Kao rezultat ovog sastanka u aprilu 1904. godine potpisan je Britansko-francuski sporazum o prijateljstvu. Ovim sporazumom dvije države okončale su borbu za prevlast nad Egiptom, Marokom i Sudanom i ujedinile se u borbi protiv sve jače i prisutnije njemačke prijetnje.
Sistem opreznih diplomatskih odnosa razvijen pod vođstvom Bismarcka, zahvaljujući kojem je Njemačka 1887. godine za neprijatelja imala samo Francusku, pretvorio se 1908. godine u konjunkturu u kojoj je njen jedini prijatelj bila Austro-Ugarska monarhija. Preokret među saveznicima bio je jedan od geopolitičkih uslova za početak Prvog svjetskog rata.
Prvi svjetski rat i Mezopotamija
Uspješna revolucija pod vođstvom Mladoturaka 1908-1909. godine sa sobom je donijela mnoge pobune u zemljama koje su pripadale Osmanskoj državi na Balkanu. Britanska obavještajna služba igrala je aktivnu ulogu kako bi to stanje održala u životu jer je Balkan bio strateška tačka povezivanja između Berlina i Bagdada.
Izašla je na vidjelo aktivna uloga britanskih tajnih servisa u presijecanju željeznice Berlin-Bagdad u Srbiji, Grčkoj i drugim mjestima, kao i želja da zauzmu Anadoliju, te na taj način Osmanlijama zadaju posljednji udarac nakon Balkanskih ratova 1912-1913. godine. Za vrlo kratko vrijeme izgubili su svu zemlju u Evropi, osim Istanbula i malog dijela oko njega.
Mladoturske revolucije 1908. i 1909. godine kojim je okončana vladavina sultana Abdulhamida nudile su Francuskoj i Britaniji nevjerovatnu priliku za uspostavljanje suvereniteta na području Bliskog istoka. Većina Mladoturaka, koji su kontrolisali revolucionarnu grupu Ittihad i Terakki (Progres i Jedinstvo), obrazovanje su stekli na Zapadu, u Parizu prije svih, i samim time su u njima imali uzora i gledali su sa divljenjem prema britanskim i francuskim institucijama.
U periodu 1908. godine kada je Istanbul bio pod haotičnim vodstvom sekularne organizacije Ittihad i Terakki, Osmanska država i Britanija uspostavile su bliske veze.
Britanski ambasador Sir Gerald Lowther u prvim danima promjene vlasti 1908. godine davao je veliku podršku revoluciji i promjeni vlasti. Ministru vanjskih poslova Edward Greyu pisao je kako "situacija ne može biti bolja od trenutne."
Režim Mladoturaka u prvoj fazi je gledao na sporazume o Bagdadskoj željeznici i pravo na naftu potpisane između sultana i Nijemaca kao na simbolično poklanjanje turskih nacionalnih bogatstava strancima.
Pred sami početak rata Njemačka je bila jedina država čiji cilj nije bio zauzeti dio zemlje koji je bio pod osmanskom kontrolom. Njihov nezvanični cilj bio je kontrola i utjecaj nad ekonomskim i političkim projektima Osmanske države, kao i stabilna vlast u Istanbulu koja bi im garantovala vezu sa Bagdadom i Mezopotamijom i u konačnici sa Basranskim zaljevom.
London je imao neke druge planove. U aprilu 1913. godine britansko Ministarstvo vanjskih poslova poslalo je pismo namjere u vezi sa mezopotamijskom naftom osmanskom konzulu u Londonu. U pismu je, između ostalog, navedeno kako Britanska vlada očekuje od Osmanske države dokument kojim se potvrđuje britanska kontrola nad mezopotamijskim naftnim poljima.
Na inicijativu britanskog kralja Edwarda 1909. godine ugledni londonski bankar Sir Ernest Cassel osnovao je Tursku nacionalnu banku. Casselov ortak je bio tajanstveni osmanski uglednik, porijeklom Armenac, Kalust Gulbenkyan. U novoosnovanoj Turskoj nacionalnoj banci nije bilo više nijednog člana porijeklom iz Osmanske države. U upravnom odboru nalazili su se članovi Londonske banke Hugo Baring, vojvoda Kramer i baroni Ashburton, Northbrook i Revelstone.
U ovom periodu Lord Cromer je bio na čelu Britanske banke. Ova elitna engleska grupa u tom periodu u Istanbulu je osnovala firmu Turska nafta. Gulbenkyan je imao ogroman dio dionica u firmi.
Cilj je bio izmamiti od sultana koncesiju na naftu u Mezopotamiji. Uporedo s ovim, druga britanska firma, Britansko-basranska naftna kompanija, radila je na tome da proširi diskutabilne granice između Mezopotamije i Basre s ciljem preuzimanja prava nad basranskom naftom. Međutim, jedini akter koji je uspio da uzme koncesiju nad naftom od sultana Abdulhamida bila je firma u vlasništvu Deutche Banke, Bagdadske željeznice, a Britanija je imala aspiracije da promijeni ovu situaciju.
Pritisak Britanije primorao je njemačke firme na mnoge ustupke. Turska (britanska) naftna kompanija koja je imala podršku njemačke i engleske vlade 1912. i prije početka rata 1914. godine, doživjela je reorganizaciju u sklopu kompanije. Suvlasnički kapital se udvostručio. Polovina ovih dionica preuzela je Britansko-basranska naftna kompanija kontrolisana od strane britanske vlade. 25% dionica je pripalo holandskoj kraljevskoj grupaciji Shell koju su zajedno vodili Britanci i Holanđani. Drugih 25% dionica kontrolisala je Deutche Banka.
Deutche Banka je imala jedina pravo na koncesiju za traženje nafte sa obje strane Bagdadske željeznice. Napokon su Shell i Britansko-basranska naftna kompanija postigle dogovor kojim su pristali da 2.5% dionica dodijele Gulbenkyanu, čime je ukupno imao 5%.
Zašto je Britanija ušla u rat?
U junu 1914. godine, samo nekoliko dana prije početka rata, Britanska vlada je tajno kupila većinu dionica Britansko-basranske naftne kompanije i na taj način uzela većinu dionica Turske naftne kompanije koja je pripadala Deutche Banci.
Zašto se Britanija odvažila rizikovati da uđe u svjetski rat s ciljem sprječavanja njemačke industrijske ekonomije?
Osnovni razlog koji se krije iza objavljivanja rata Britanije u mjesecu augustu 1914. godine Karl Helfferich iz Deutche Banke je opisao ovim riječima: "Glavni razlog ulaska Britanije u rat leži u radikalnoj britanskoj političkoj tradiciji. Zahvaljujući ovoj politici Britanija je postala velika sila i opet putem ove politike imala je za cilj da zaštiti ovu karakteristiku".
U pregovorima o Bagdadskoj željeznici 1918. godine Helfferich će zauzeti značajno mjesto, a poznat je i po riječima da je "britanska politika uvijek bila zasnovana na neprijateljstvu prema politički i ekonomski najjačem evropskom akteru u datom trenutku".
"Kada je Njemačka postala najjači politički i ekonomski faktor u Evropi, tada je Britanija u njima, u odnosu na druge zemlje, vidjela veliku prijetnju za globalnu ekonomsku prevlast na kopnu i moru. Stvoren je ogroman jaz između ove dvije države, nakon čega se nisu mogli dogovoriti ni oko jednog pitanja."
Helfferich je sa žaljenjem podsjećao na istinitost Bismarckove deklaracije iz 1897. godine kada je rekao da "jedina stvar koja može popraviti odnos između Njemačke i Britanije jeste spriječavanje razvoja njemačke ekonomije, ali to se neće dogoditi."
Piše: F. William Engdahl
Sa turskog preveo i priredio: Tarik Haskić
Izvor: Časopis: Derin Tarih; broj: 41; august 2015.