Čovjek se nastoji držati podalje od onih koji mu štetu nanose i zamke prave, čak ih ne želi ni vidjeti, ako je to ikako moguće. Međutim, sve ovo ne važi za nekog sultana, posebno ako je okružen sa mnogo neprijatelja s kojima mora biti spreman na sve i mudro postupati.

Današnja tema je sultan Abdulhamid II i John Louis Sabundžu, čovjek koji je približno dvadeset godina radio kao njegov prevodilac i savjetnik za medije. Kako je sultan Abdulhamid bio ličnost koja je u Istanbulu godinama držala osobe kao što su Džemaluddin al-Afgani i šejh Fazil iz Hadramauta, na čije je ličnosti i pokrete sumnjao, tako je godinama, ne samo da je na oku držao i Sabundžua, osobu koja ga je putem medija pokušala oblatiti, nego se usput i okoristio njegovim iskustvima.

Život u Mardinu

Louis Sabundžu je kao dijete jedne surjanijske porodice rođen 1838. godine u Mardinu. Godine 1850. otišao je u jednu vjersku školu u Siriji, da bi 1854. godine od strane Antakijske surjanijske patrijarhije bio poslan u Rim, gdje je studirao kršćansku teologiju. U periodu od 12 godina stekao je znanje iz oblasti retorike, logike, filozofije, medicine, prava, teologije, prirodnih nauka, matematike, historije, geografije, fotografije i fizike, a od jezika naučio je arapski, turski, engleski, francuski, surjanijski, keldanski, italijasnki i latinski, dok je grčki i hebrejski solidno naučio. Godine 1863. završio je doktorske studije, nakon čega se vratio u Mardin. Ubrzo se preselio u Bejrut, gdje je inteligencijom, znanjem i manirima privukao pažnju na sebe, da bi potom bio izabran za vođu surjanijske zajednice. Osnivanjem škole i štamparije, uspio je djelovati na naučni život Bejruta u kojem je počeo i novinarsku karijeru koja će ga pratiti do kraja života. Od 1870. godine uređivao je časopise En-Nahle i En-Nedžah, ali se prevashodno bavio politikom. Ubrzo je okončan njegov publikacijski poduhvat, nakon čega se Sabundžu odlučio na dugo putovanje, s ciljem sticanja novih iskustava.

Nastanio se u Londonu i 1877. godine ponovo pokrenuo časopis En-Nahle. Ovaj marljiv čovjek koji nije znao za umor, studirao je osam jezika i na njima pisao, uređivao časopis, davao privatne časove djeci uglednih ljudi i bio politički savjetnik zanzibarskom sultanu Bargašu.

Sabundžu je još 1880. godine počeo sa aktivnostima protiv Osmanske države, tako što je objavljivao članke koji pozivaju građane na pobune. Kako je i sam rekao, uz 10.000 sterlinga pomoći „nekih bogatih Engleza“, počeo je izdavati radiklalne novine El-Hilafe. Visoka porta je pratila svaki njegov napisani red i bili su vrlo uznemireni zbog njegovih aktivnosti.

Kada je ove novine, podržane i finansirane od „jednog Engleza koji voli Arape“, na turskom, perzijskom i hindu jezicima, počeo slati u sve krajeve Osmanske države, država je zabranila ulaz  novina na svoje teritorije, a ubjedila je i Iran da isto uradi.

Visoka porta je, uz pomoć osmanskog ambasadora u Londonu Musurus-paše, nastojala da zabrani objavljivanje novina El-Hilafe. Međutim, u Engleskoj to nije bilo moguće, budući da je bila aktuelna sloboda medija. Musurus-paša je potom ponudio pare Sabundžuu, koji je ponuđenu cifru smatrao nedovoljnom i tražio najmanje 5.000 sterlinga. Musurus-paša je smatrao da se ne može vjerovati ovakvom čovjeku i tražio je druge načine da ovo riješi. Osmanska diplomatija je ponovo promijenila taktiku i sa 20 lira mjesečno podržala jednog drugog novinara koji je na arapskom i perzijskom uređivao novine El-Gajret. Sabundžuove novine ovo nisu mogle izdržati i zatvorene su iste godine.

Sabundžuov najbolji prijatelj u Engleskoj bio je Wilfrid Scawen Blunt, žestoki neprijatelj Osmanlija i čovjek koji se zalagao da se hilafet uzme od Osmanlija i preda Arapima. Zajedno su išli na putovanje po Bliskom istoku i u vrijeme pobune u Egiptu bili kod Urabi-paše i sa njim se posavjetovali. Iako se izlagao mnogim problemima zbog engleske koristi, Sabundžu nije mogao dobiti engleski pasoš niti je mogao obavljati neku značajniju funkciju u toj državi. To ga je mnogo mučilo, a pored toga „arapsko proljeće“, u koje je gajio nadu, nikako nije počinjalo.

Tužan i shrvan zbog ovakvog razvoja događaja, ponovo se posvetio nauci. Krajem 1880. godine postao je profesor blisko-istočnih jezika na Imperial institutu u Londonu. Držao je konferencije i objavljivao članke. Kada se zasitio ovog života, ponovo je odlučio da bude savjetnik međunarodnim kompanijama jer ga je taj posao više zadovoljavao.

Munif-paša i zamijenjene uloge

Sabundžuova nova destinacija bio je Istanbul, glavni grad Osmanske države. Došao je da bude savjetnik nekim međunarodnim kompanijama, ali je s druge strane činio sve da se nađe u društvu državnih uglednika. Dugo je ostao u Istanbulu kako bi bio posrednik za gradnju željeznice i za kratko vrijeme je stekao širok krug prijatelja. Istanbul mu je bio po mjeri. Bio je involviran u vijeća, hodao je kud god bi htio, ali mu je njegov britki jezik često stvarao probleme. Na jednom skupu njegove riječi protiv islama izazvale su kontroverze i prema riječima Šekib Arslana, u posljednjem trenutku se spasio od batina. Put ovog čovjeka britkog jezika i visoke inteligencije jednog dana ga je doveo do Munif-paše. Ovaj mudri paša ophodio se prema Sabundžuu onako kako se treba prema njemu ophoditi i uspio ga je pridobiti. Jedno vrijeme je radio kod njega i kada je došlo vrijeme, 1890. godine upoznao ga sa sultanom Abdulhamidom. Budući da je sultan znao prošlost ovog čovjeka, primio ga je kao prevodioca kako ga ne bi ponovo prepustio Englezima. Sabundžu je poprilično bio zadovoljan razvojem događaja, budući da u Engleskoj nije dobio ono što je očekivao. Nekoliko puta je uhvatio priliku da porazgovara sa osmanskim sultanom. Vrlo lagano je u Osmanskoj državi stupio u visoku službu o kojoj je godinama sanjao u Engleskoj. Međutim, Sabundžu je u očima Osmanlija i dalje bio recidivist. I dalje je bio pomno praćen. Jedne prilike iz Engleske je donio dosta ličnih stvari. Glavni sekretar palače Surejja-paša posumnjao je u Sabundžua i kovčeg kojeg je donio. Kovčeg je skrivao kontraverzne Sabundžuove dokumente. Surejja-paša je bio vrlo ljut zbog knjiga i risala, dok je Sabundžu ostao postiđen.

Knjige koje osuđuju na vješanje

Dokumenti i knjige koje su se našle u kovčegu:

-        Risala od tridesetak stranica o islamskom halifatu. U risali se navodi kako osmanski sultani ne zaslužuju halifat i da je to pravo Arapa.

-        Dva pisma koje je Sabundžuu poslao sekretar Ruske ambasade u Londonu. U jednom pismu je ponuda za izdavanje novina na arapskom koje bi pisale u rusku korist.

-        Tekst konferencije koju je držao u Americi. U tekstu se navodi o tobožnjoj nepravdi Osmanlija prema narodu Sirije.

-        Štampana slika sa markicom koja opisuje Poslanikovo širenje vjere.

-        Štampana risala sirijskog autora koja govori protiv Osmanlija.

-        Bluntovo štampano djelo „Budućnost islama“. Djelo govori o ideji osnivanja arapskog hilafeta pod engleskim pokroviteljstvom.

-        Bygarovo djelo „Sada-i Muhammed“ o navodnim Poslanikovim predanjima. Djelo je napisano podrugljivim jezikom.

Ovo su samo djela na engleskom jeziku. Tri puta više je bilo dokumenata na drugim jezicima i bilo je mnogo opasnijih od gore navedenih. Tek nakon njegovog stupanja na dužnost ispostavilo se koliko su opasna djela koja je donio sa sobom. Surejja-paša je zajedno sa drugim sekretarima palače, Kamil i Hakki-begom, napravio evidenciju ovih djela i uz Sabundžuovu dozvolu u njihovom prisustvu dao da se zapale. U izvještaju koji je Sabundžu sam napisao, mudro je rekao sljedeće:

„Među stvarima u sedam kovčega iz Londona, a koje su, na moj zahtjev, bez otvaranja na carini, direktno donešene u palaču, nalazile su se knjige, dokumenti i druge stvari. Među stvarima nalazile su se i knjige koje sam svojevremeno „svakako“ pisao protiv sultanata i halifata. U prisustvu glavnog sekretara Surejja-paše i sekretara Mabejn dvorca, Kamil i Hakki-bega, knjige su uz moju dozvolu uništene spaljivanjem...

26. mart 1892.

Vjerni sluga Louis Sabundžu

Bio je to period kada su slobode bile veće. Po svaku cijenu morao se pridobiti ili kontrolisati čovjek koji je imao snažne međunarodne veze. On bi, u slučaju da ga se izgubi, još više vršio anti-osmansku propagandu. Jedan neprijatelj bi se neutralizovao i njegovo veliko iskustvo moglo bi se iskoristiti.

Sultan je bio svjestan svega ovoga i uspio ga je pridobiti. Iako je tu bilo nekih nesuglasica, ubrzo se vezao za sultana. Obezbijeđen mu je i smještaj. U vezi sa svojim poslom rekao je kako je „ponosan što je kao prevodilac sa engleskog, francuskog, arapskog, latinskog i italijasnkog na turski  ušao u sultanovu službu“.

U početku Sabundžu se dva puta viđao sa sultanom, prevodio značajnije članke iz evropskih novina i časopisa o islamskom svijetu i časkao sa sultanom o umjetnosti, historiji, politici i starim djelima.

Sabundžu je bio slab na novac i nije bio zadovoljan platom. Nije mu se sviđalo ni ophođenje prema njemu nekih uposlenika u Mabejnu. Želja za putovanjem nije jenjavala. Sedam puta je tražio dozvolu od sultana da ide na putovanje, ali sultan nije odgovorio ni na jednu. Ukoliko bi mu se dozvolilo da ide u Englesku, nije mu se moglo vjerovati, iako je obećao da neće objaviti nijedan članak u En-Nahle-u bez prethodne saglasnosti Visoke porte. Sultan nipošto nije dozvoljavao da napusti Istanbul. Mnogo puta je spremio kofer, ali ga je svaki put poštovanje pomiješano sa strahom prema sultanu odvraćalo od ovog poduhvata.

Pored ovoga, imao je još razloga da ne napušta Istanbul. Bio je nastanjen na Büyükadi. Okupio je krug intelektualaca oko sebe i ugodno je provodio vrijeme. Bavio se i fotografijom i kinematografijom. Jedan od malih, ali bitnih razloga koji su ga vezali za Istanbul bila je i njegova majka. Pored toga, zavolio je Istanbul, navikao se na njega.

Sabundžuovi izvještaji

Sabundžu je pisao izvještaje i knjige o raznim zanimljivim temama, čime je nastojao privući sultanovu pažnju. Šta sve nije bilo među tim izvještajima. Dodavao je i svoje komentare na  izvještaje koje je pisao o dugom životu, o kontrolisanju kafana, krčmi i drugih mjesta za zabavu u toku mjeseca ramazana, o lošem rukovođenju brodskog saobraćaja, o dopuštanju uvoza oružja armenskih špijuna, o obavljanju molitve van islamskih okvira u Londonu, o reformi obrazovanja, o rješavanju armenskog pitanja, o engleskim muslimanima i drugim temama. Iz njegovih preciznih komentara jasno se vidi njegovo znanje o vanjskoj politici i odnosima na međunarodnoj sceni. Sultan je 1901. godine poslao delegaciju u posjetu kineskim muslimanima. Čelo delegacije ponuđeno je Enver-begu (poslije je postao paša), što se Sabundžuu nije svidjelo. Sultanu je o delegaciji napisao sljedeće: “Vašem visočanstvu odlučio sam napisati svoje viđenje o delegaciji pod vodstvom jednog vojnika Enver-bega kojeg šaljete u Kinu. Mišljenja sam da je prikladnije da se pošalje delegacija sačinjena od uleme i časnika iz Poslanikove porodice jer će kineski muslimani veću važnost pridavati nekome od ovih ljudi. Ukoliko se pošalje vojna delegacija, Evropljani će ovaj osmanski potez protumačiti u vojne svrhe i nastojat će zabraniti ulazak delegacije u Kinu. Ukoliko se pošalje delegacija sastavljena od uleme, ni Evropljani, ni Kineska vlada neće moći spriječiti dolazak delegacije jer je u očima Evropljana slanje vjerskih misionara i uleme bezopasno i dopušteno. Međutim, slanje jednog vojnog paše može se pripisati sumnjivom poput 'političkog osvajanja' i rezultirat će lošim ishodom tako što će Enver-beg biti vraćen iz Šangaja.“

Komentari i događaji slični ovome koje prenosi Sabundžu daju nam uvid u osmansku politiku prema svijetu u vrijeme sultana Abdulhamida.

Iz Istanbula u London

Objavom II Mešrutijeta (Ustavno doba) 1908. godine došlo je do promjene kadra, tako da su neki državnici iz Abdulhamidovog perioda prognani, dok su drugi pali u nemilost. Tada je sedamdesetogodišnji Sabundžu uočio da je njegova sudbina u Istanbulu okončana i 1909. godine uputio se prema Engleskoj. U Londonu se sreo sa Bluntom, koji je za njega rekao sljedeće: “Bio je, isto kao i prije, poput špijuna iz palače Jildiz; starac sa crnim šeširom, crnim odijelom, sitan, mudar čovjek sa po jednim draguljem na odijelu i prstu. Mislio sam da je došao u London zbog intrige i da će tražiti podršku za veliki projekat pod naslovom 'Historija svih vjera', na kojem je radio. Mnogo sam se okoristio od njegovog znanja o događajima u Istanbulu i ljudima. I Sabundžu je, kao i svi drugi uposlenici palače, izgubio posao i platu nakon svrgavanja Abdulhamida sa prijestola. Ovaj događaj je utjecao na njegove stavove. Nije vidio svijetlu budućnost Turske pod novim režimom. Prepričao mi je događaj od 31. marta[1] i kazao kako sultan nije znao ništa o ovome.“

Tužan kraj živahnog čovjeka

Sabundžu je bio čovjek koji je zauzeo značajno mjesto u osmanskoj palači i novinarskom poslu, bio je jedan od prvih koji je počeo objavljivati novine na arapskom, dao je značajan doprinos u pojavljivanju ideje arapskog nacionalizma, donio je novitete u fotografiji i kinematografiji, govorio i pisao na deset različitih jezika, uređivao više novina, objavio bezbroj članaka i napisao oko 40 knjiga. Pred kraj života je postao musliman. Živio je dugo i energično, što je malo ljudi imalo priliku živjeti.

Za ostatak njegovog života nemamo više informacija, osim što znamo da se zbog zdravlja preselio u Los Angeles, gdje ga je u 98. godini života usmrtio lopov, prilikom pokušaja krađe novca u hotelskoj sobi.

Kako se može riješiti Armensko pitanje?

U svojim dnevnicima o rješavanju Armenskog pitanja Sabundžu je napisao sljedeće:

U popodnevnim satima sam sreo Munif-pašu. Zajedno smo išli. Pitao me je za mišljenje o Armenskom pitanju i novinama East West, da li imaju budućnost  ili će se ugasiti. Odgovorio sam mu sljedeće: “Novine će opstati jer se u Londonu objavljuju na engleskom jeziku. Cijena im je vrlo povoljna, a mnogo je ljudi u Londonu što čitaju novine. Urednici novina su nezavisni. Mogu pisati šta žele, bez da dobiju primjedbu.“

Paša je upitao:

-        Kako se može spriječiti šteta koju nanose ove novine?

Odgovorio sam:

-        Postoji mnogo načina da se spriječi šteta koju nanose Osmanskoj državi:

1.     Saznati spletke Armenaca u Londonu, Manchesteru, Parizu i drugim mjestima;

2.     Potražiti strance koji im pomažu materijalno i duhovno;

3.     Objaviti novine u Londonu na engleskom i arapskom koji će štiti interese Osmanske države;

4.     U cilju davanju podrške Engleza Osmanlijama i demantovanja vijesti o Armenskom pitanju potrebno je držati govore na engleskom jeziku po vjerskim i političkim krugovima gdje se skuplja novac za podršku Armenima;

5.     Štititi polititiku Osmanske države kroz objavljivanje članaka u novinama East West i demantovati u ovim i u Daily News-u antidržavne članke;

6.     Spriječiti Armene da govore protiv Osmanske države i sijanja smutnje tako što će se glavešinama armenske zajednice u Londonu pomoći materijalno.

Ukoliko Osmanska država ne mobilizira vojsku na način koji sam predložio, „la force morale“ neće se moći suprotstaviti duhovnoj vojsci koju su Armeni uspostavili širom Osmanske države s ciljem sijanja sjemena smutnje i nereda. Gospodin Gladstone i njegova stranka ne zadovoljavaju se samo zaštitom Armena nego i, u kojem god dijelu države dođe do pobune i sijanja smutnje, dodaju ulje na vatru kako bi naštetili Osmanskoj državi i osvetili joj se. Gladstone nije želio umrijeti prije nego se osveti Osmanskoj državi, koja mu je najprije ponudila poziciju rukovodioca u istanbulskom odjeljenju Ministarstva finansija, da bi poslije ponudu povukla. Armeni su od Engleza zahtijevali verbalnu i pismenu podršku, a Englezi su ih pomagali materijalno i pisanom propagandom. U ovom periodu rat se ne vodi sabljom nego perom. Ratovati perom, bez sumnje, je teže nego ratovati sabljom i topovima, manje košta, daje bolji rezultat i manje je opasan.

Paša je kazao:

-        Napišite to sve na jedan papir i dajte meni da to iznesem pred sultana.

-        Sa zadovoljstvom, rekao sam.

***

Autor: Kasım Hızlı

Sa turskog preveo i priredio: Tarik Haskić

Objavljeno u: Časopis „Yedikıta“, august 2013, br. 60.