Hiljade ubijenih i prisiljenih na iseljenje za vrijeme pobuna u Bosni i Hercegovini i Bugarskoj probudili su gnjev kod osmanskog stanovništva. Nepromišljeno trošenje novca, uprkos finansijskim poteškoćama u kojim se našla država i želja protivnika sultana Abdulaziza za proglašenjem mešrutijeta[1], stvorili su dobru podlogu za svrgavanje sultana sa vlasti. Na ovaj način je 30. maja 1876. godine, od strane intelektualaca tog doba, na mjesto sultana Abdulaziza postavljen veliki pobornik mešrutijeta, Murat Efendi, poznat i kao Murat V.

Događaji u vanjskoj politici

Za vrijeme kratkog tromjesečnog vladanja državom desili su se neki bitni događaji kao što su samoubistvo njegovog amidže Abdulaziza, a nešto poslije i ubistvo Husejin Avni-paše. Već od samog dolaska na prijestolje, sultan Murat V nije mogao nositi breme sultanata sa kojeg je svrgnut. Možemo reći da nikada nije ni došao na vlast u pravom smislu te riječi jer nije organizovana čak ni ceremonija opasivanja sabljom, što je bila uobičajena praksa prilikom inauguracije novih sultana. Dok su trajali ovi događaji, Andrassy je 12. decembra 1876. godine pozvao predstavnike velikih sila na konferenciju u Istanbul kako bi razgovarali o dodjeljivanju autonomije Bosni i Bugarskoj.

Midhat-paša je imao za cilj Istanbulsku konferenciju ostaviti bez rezultata i spriječiti miješanje stranih zemalja u unutrašnje prilike Osmanske države i za vrijeme trajanja konferencije objavio Kanun-i Esas, čime je 23. decembra proglasio ustavnost. Time je Istanbulska konferencija završena bez ikakvih zaključaka. Raspuštanje konferencije dalo je povoda Rusiji da nedugo nakon toga objavi rat Osmanskoj državi.

Engleska je bila suzdržana u vezi sa Balkanom i ponovo se počela suprotstavljati Rusiji. Henry Elliot, ambasador Engleske u Istanbulu, na konferenciji je učestvovao kao predstavnik Engleske i podržao je Osmansku državu. Nakon što je Rusija potpisala sporazum o neutralnosti sa Austrijom, ponudila je organizovanje nove konferencije o pitanjima na Balkanu. Nakon što je Osmanska država odbila taj prijedlog, Rusija joj je 24. aprila 1877. godine objavila rat. Na ovaj način su događaji započeti sa ustancima u Bosni otvorili put za rat koji će donijeti teške posljedice za Osmansku državu. Krvave borbe na istoku i zapadu poprilično su se odužile. Nakon što je popustila odbrana Plevena (10. decembar 1877.) pod vodstvom Gazi Osman-paše, uspješnog vojskovođe koji je Rusima zadavao mnogo problema, ruske snage su se zaputile pravo prema Istanbulu. Napredovali su do Ješilkoja, ali su 31. decembra 1877. godine zaustavljeni ugovorom o primirju potpisanim u Edirnama. Mir je postignut 3. marta 1878. godine u Sanstefanosu.

Nakon što su Rusi prešli Dunav i okupirali zemlju na kojoj su Turci živjeli stoljećima, ruski komandant je objavio cirkularno pismo u kojem je tražio da muslimani i Turci predaju oružje, a zauzvrat će dobiti obećanje za sigurnost života i imetka. Nakon što je dobio traženo oružje, predao ga je bugarskim četama, nakon čega su zajedno sa Rusima nastojali da unište Turke. Ubijeno je na hiljade djece, starih i iznemoglih, njihove kuće su opljačkane, a sela zapaljena. Uništene su džamije, škole i vakufski objekti. Plovdiv je, naprimjer, prije rata imao 17 džamija od kojih je ostala samo jedna. U Sofiji je za jednu noć uništeno blizu stotinu džamija i mesdžida. Svo stanovništvo je izloženo neljudskim patnjama. Na ovaj način je za vrlo kratko vrijeme uništena tursko-muslimanska civilizacija građena stoljećima. Neka mjesta u koja ruske snage nisu mogle ući kao što su Razgrad, Šumnu i Deliorman, uspjeli su se sačuvati. Stanovništvo istočne Rumelije, Trakije i Makedonije vidjevši ova zvjerstva Rusa i Bugara, utočište su morali pronaći u Istanbulu i Anadoliji. Ova zvjerstva prema turskom stanovništvu nisu privukla pažnju predstavnicima stranih država. Jedino je engleski ambasador Henry Layad više puta obavještavao London da je ubijeno između 200 i 300.000 muslimana i da je više od milion ljudi napustilo svoje domove.

Rezultati Sanstefanskog sporazuma su sljedeći: potpuno davanje nezavisnosti Srbiji, Crnoj Gori i Rumuniji, osnivanje velikog Bugarskog kraljevstva koje će se prostirati na obalama Egejskog i Crnog mora, a zauzimat će i dio Dunavskog vilajeta, kao i veliki dio Makedonije i Trakije. Na ovaj način Rusija je dobila i više nego je očekivala. Engleska je morala reagovati jer je dolazak Rusa do Istanbula smatrala potencijalnim povodom za rat, a očigledno je i da nije bila zadovoljna stvaranjem velike i snažne Bugarske koja bi vodila rusku politiku na Balkanu.

Austro-Ugarska monarhija je, također, smatrala vrlo opasnim širenje Rusa na Balkanu zbog svojih interesa, te su se pridružili Engleskoj. Nakon toga, Rusija je prihvatila prijedlog Engleske da se sastane u Berlinu povodom konferencije o revidiranju Sanstefanskog sporazuma. Berlinskim sporazumom od 13. jula 1878. godine Makedonija i Trakija vraćaju se u posjed Osmanske države, teritorija Bugarske je umanjena oko tri puta (odlučeno je da zauzme teritorije sjeverno od planine Balkan). Tursko stanovništvo na jugu planine Balkan poprilično je umanjeno uslijed rata. Dio istočne Rumelije, prema tom ugovoru, pravno je bio potčinjen Osmanskoj državi, dok ju je vodio kršćanski namjesnik kojeg su odredile velike sile. Prvi namjesnik je bio Grk Aleko, koji je vodio politiku naklonjenu Bugarskoj. Prema ugovoru sa Berlinskog kongresa, Rumunija, Srbija i Crna Gora su dobile nezavisnost, Rusija je od Rumunije dobila Besarabiju, čime je dobila pravo na transport Dunavom, a na istoku je proširila granice tako što je dobila Kars, Batum, Artvin i Ardahan.

Berinskim kongresom Bosna ulazi pod Austro-Ugarsku upravu. Austrija je u septembru 1878. godine počela sprovoditi u djelo tu odluku, a naredna tri mjeseca, pod vodstvom pljevaljskog muftije, Mehmed Nuredin-efendije (Šemsekadića), počeo je narodni bunt u kojem su učestvovali svi muslimani pa čak i neki Srbi. Isti bunt viđen je i u Albaniji jer su neka naseljena mjesta predata Crnoj Gori i Srbiji. Ugovori iz Sanstefana i Berlina dali su povoda i rađanju Armenskog pitanja. Rusija i Engleska su tražile podršku u istočnoj Anadoliji za miješanje u unutrašnje poslove Osmanske države i prema ugovoru odlučeno je da se ide na „reforme“ u dijelovima gdje su naseljeni Armeni.

Težak poraz osmanskih trupa u ratu 1877-1878. godine pružio je priliku Armenima da počnu spominjati nezavisnost Armenije. Armeni su vidjeli primjer Bugara kako su poubijali Turke ili ih primorali da napuste svoja ognjišta, te tako Dunavski vilajet pretvorili u Bugarsko kraljevstvo. Sličnu stvar su planirali uraditi i Armeni u istočnoj Anadoliji. Armensko stanovništvo u Osmanskoj državi nikada i ni u jednom dijelu nije bilo u većini, ali je Armenska patrijarhija na Berlinskom kongresu preuveličala broj Armena, prikazavši da ih ima dva i po miliona. Čak i engleski izvori, iako poznati po privrženosti Armenima, pišu da je broj Armena u Osmanskoj državi mnogo manji od te cifre. Armensko pitanje je nakon 1878. godine postalo pitanje rivalstva između Engleske i Rusije. Kada je William Ewart Gladstone došao na vlast u Engleskoj, zalagao se za 61. član iz Berlinskog ugovora u kojem piše da je potrebno uraditi reforme u istočnoj Anadoliji, te je posredstvom engleskih konzulata, a zarad svojih interesa, mnogo radio u ovom dijelu Osmanske države.

Rusija je na osmansku zemlju, a posebno u njene istočne dijelove, otpremila armenske agente koje je obučila u svojoj državi. Nakon osmansko-ruskog rata, Engleska je u dopisu napisanom 1878. godine zatražila Kipar od Osmanske države, a zauzvrat da će je štititi od Rusije. Utjecaj Berlinskog kongresa počeli su biti uočljivi nakon 1878. godine. Francuska se nije zadovoljila okupacijom Tunisa iz 1881. godine, te je radila na zauzimanju južnog Alžira i srednje Afrike. Engleska je 1882. godine okupirala Egipat. Iako je Istanbul dugo protestovao na taj potez Engleza, 24. oktobra 1885. godine potpisali su ugovor kojim su pristali na njega.

Kao što se može vidjeti, prvih šest godina vladavine sultana Abdulhamida II prošle su u velikim problemima van granica države i gubljenjem teritorije. Aspiracije Njemačke da proširi svoj utjecaj na istok značila je podršku Osmanskoj državi protiv Engleske i Francuske. Osmansko-njemačko prijateljstvo napredovalo je do kraja stoljeća što ih je učinilo i saveznicima.

Grčka nije dobila ono što je očekivala Berlinskim kongresom, te je, s jedne strane, činila sve kako bi poboljšala ekonomske prilike Grka unutar Osmanske države, posebno onih sa egejske obale, dok je, s druge strane, tražila načine da u djelo sprovede projekat Megalo Idea.[2]Cilj te ideje bio je da stvori Veliku Grčku koja bi zauzimala veliki dio Balkana, Istanbul, zapadnu Anadoliju i otoke. Slavenske države koje su dobile nezavisnost 1878. godine predstavljale su opasnost za Grčku. Političkom nezavisnošću tih država smanjen je utjecaj Pravoslavne crkve, koja je bila instrument grčke politike, dok se, s druge strane, sprečavalo realiziranje Velike ideje.

Neprijataljstvo prema Turcima i ekstremni nacionalizam prihvaćeni su kao težnja grčke politike što je bilo povod za osmansko-grčki rat 1897. godine. Grčka je teško poražena u ovom kratkotrajnom ratu, ali je Osmanska država izgubila za zelenim stolom ono što je dobila u tom ratu. Ta pobjeda je, međutim, podigla moral Osmanlijama i povećala ugled sultana među drugim muslimanskim zemljama. Taj primjer pobjede nad Grcima, a zatim gubitak za zelenim stolom, predstavlja primjer iz kojeg se mora izvući pouka.

Socijalno-ekonomske promjene i migracije

Osmansko društvo je u vrijeme sultana Abdulhamida II doživjelo razne promjene. Promjene su počele još prije perioda Tanzimata, ali su u periodu od 1860. do 1900. godine postale još očitije. Migracije su, zasigurno, jedna od najvažnijih promjena u drugoj polovini 19. i početkom 20. stoljeća.

Kada je Rusija anektirala Krim 1784. godine, stanovništvo je bilo primorano da migrira u Anadoliju. Krimski muslimani nisu mogli izdržati ruski pritisak i nisu htjeli prihvatiti nekog drugog nemuslimanskog vladara te su 1793. godine u grupama počeli naseljavati Rumeliju i Anadoliju. Samo u periodu od 1856. do 1864. godine više od 550.000 ljudi napustilo je Krim od kojih je jedan dio naseljen u pokrajini Dobrudža, u mjestu Medžidije, koje je izgrađeno od strane sultana Abdulmedžida 1856. godine.

Krimsku migraciju pratila je još veća, kafkaska migracija. Rusi su, napokon, nakon mnogo napora, 1859. godine uspjeli slomiti otpor šejha Šamila i primorali Dagestance i Čerkeze da prime njihovu vjeru, da napuste svoja rodna mjesta i nasele se negdje drugdje i budu na usluzi ruskoj vojsci. Ne prihvativši to, jedan dio muslimana je ubijen, dok je drugi dio, pod pritiskom Rusije, bio primoran napustiti rodno mjesto i naseliti se na osmanskoj zemlji. Između 2 i 3 miliona osoba napustilo je Krim, Kafkaz i Rusiju (Buhara i Taškent) u periodu od 1862. i 1900. godine i naselilo se u Anadoliju.

U istom periodu, na teritoriju Osmanske države naselilo se oko 2 miliona ljudi sa Balkana, prije svega iz Bugarske, ali i iz Bosne, Hercegovine i Albanije. Na taj način, ukupno 5 miliona ljudi sa Kafkaza, Krima i Rumelije naselilo je Osmansku državu.

Suprotno migraciji muslimanskog stanovništva Anadolije, u periodu od 1860. do 1908. godine 120.000 Armena i Grka, te 70.000 Bugara odselilo je u Rusiju. Bugari, koji su bili naseljeni u selima koja su napustili muslimani, vratili su se nazad u svoja mjesta, prije svega u Vidin,[3] nakon što im ruska vlada nije ispunila obećanje o pomoći. Osmanska država je nastojala postupiti humano te je unajmila 16 brodova za Bugare koji se žele vratiti na svoja ognjišta i pokrila im sve troškove puta. Sličnu stvar je uradila i sa Armenima i Grcima koji su se htjeli vratiti iz Rusije.

Velika ekspanzija poljoprivrede u 19. stoljeću usko je povezana sa migracijama, milioni dunuma zemlje počeli su se obrađivati, što je rezultiralo povećanju poljoprivrednog prihoda, a povećan je i broj posjednika zemlje. Što se tiče broja stanovništva, 1875.-1876. godine u Osmanskoj državi je živjelo 19.865.800 ljudi, da bi se 1882.-1883. godine taj broj povećao na 24.675.950, a 1892.-1893. na 27.299.500. Prema nekim izvorima, broj muslimanskog stanovništva se povećao sa 12.590.352 na 14.111.945 u periodu od 1884. do 1897 godine, dok je u istom periodu broj nemuslimanskog stanovništva povećan sa 4.563.507 na 4.938.362 osobe. Iz toga vidimo da je muslimansko stanovništvo 1897. godine činilo 74.7% stanovništva Osmanske države. Što se tiče obradive zemlje. 1847.-1875. godine taj broj je iznosio 697.000 km2. da bi se 1895.-1896. godine povećao na 984.650 km2.

Osmanska država je u ovom periodu proživljavala velike promjene naročito u oblasti poljoprivrede. Prihvatila je moderne poljoprivredne metode i počela sa proizvodnjom novih poljoprivrednih dobara. U tom periodu povećana je proizvodnja tražene robe na tržištu kao što je suho voće, pamuk, duhan i svila. Također, 1888. godine, osnovana je i Ziraat banka (Poljoprivredna banka). Što se tiče vanjske trgovine poljoprivrednih proizvoda, izvoz je 1840. godine iznosio 4.7 miliona funti, dok je 1913. godine povećan na 28 miliona. U istom periodu uvoz je povećan sa 5.2 miliona funti na 39.4 miliona.

Budžet Osmanske države je 1877.-1878. godine iznosio 1.972.000, da bi se 1905.-1906. godine povećao na 2.229.000. Međutim, 33% tih dohodaka su davani na otplatu duga u periodu od 1889. do 1906. godine, te je tako budžet uvijek bio u deficitu. Godine 1888. u Osmanskoj državi bilo je 1780 km željeznica, da bi se 1908. godine taj broj povečao na 5883 km. U tom periodu, novcem doniranim od muslimanskog stanovništva, izgrađena je i Hidžaska željeznica.

Glavni uzroci koji su spriječili još veći ekonomski razvoj za vrijeme sultana Abdulhamida II jesu vanjski dugovi i nekonkurentnost sa evropskom industrijom. Trgovci i zanatlije su se susretali sa konkurencijom izvana i ekonomskim monopolom lokalnih nemuslimana i nikako nisu mogli da se izbave iz faze tradicionalne proizvodnje i pređu na fazu industrijalizacije. Jedino su se neki dijelovi Istanbula, kao što je Beyoglu, prilagodio tim standardima. Evropski kapital zabilježen je i u oblasti poljoprivrede, pa tako vidimo da je jedna trećina zemlje u okolini Izmira pripadala strancima. Na taj način je strani kapital bio izazov za turskog seljaka, koji je bio eksploatisan od strane evropskog kapitala i njegovih lokalnih nemuslimanskih predstavnika.

Prvo ustavno doba (mešrutijet) i novi politički život

Pored navedenih ekonomskih promjena, bila je vidljiva i promjena u političkim tokovima u vidu Prvog ustavnog doba i proglasa o novom ustavu. Midhat-paša je imao veliku ulogu u njegovoj pripremi. Budući da je Ustav iz 1876. godine djelo Midhat-paše i djelomično Mladih Osmanlija, ono sadrži njihovu filozofiju i stavove. Očigledno je da je novi ustav imao za cilj da bilateralnim i parlamentarnim putem preko ajana stavi pod kontrolu izvršne organe i sultana. Od samog početka modernizacije narod se na razne načine suprotstavljao vlastodršcima. Tako je osnovana institucija Medžlis-i Mebusan,[4] sastavljena od predstavnika vilajeta koji su predstavljali srednji sloj osmanskog društva. Na taj način je olakšana komunikacija sa običnim pukom jer su predstavnici te institucije imali priliku djelovati na politiku aktuelne vlade. Tako se skupština prvi put okupila 1877. godine i žestoko počela sa kritikovanjem vlade, iako se ona većinom sastojala od muslimana. Uzimajući u obzir stav skupštine i rat u kojem se nalazila država, sultan Abdulhamid II je 14. februara 1878. godine raspustio parlament i vratio se na prijašnji sistem vladavine.

Temelji mnogih promjena koji su vidljivi i za vrijeme vladavine Ittihad-i Terakki,[5] pa i za vrijeme Republike, udareni su za vrijeme vladavine sultana Abdulhamida II, pa tako vidimo promjene u obrazovnom sistemu – osnovno, srednje i visoko obrazovanje, koje je zaživjelo upravo u njegovo vrijeme. Sve te promjene odigrale su bitnu ulogu u uspjehu Abdulhamidovog političko-ideološkog angažmana.

Sultan Abdulhamid II je pokazao veliko interesovanje za arapski svijet, koji je predstavljao značajan dio muslimanskog svijeta i samog carstva. Glavni razlog interesovanja i bliskosti sultana AbdulhamidaII leži u želji da osujeti englesku i francusku propagandu razjedinjavanja među Arapima. Vidjevši namjeru sultana, velike sile su proširile vijest da sultan prati panislamsku politiku i da želi postati lider svih muslimana.

Sultan je procijenio da bi osviješten muslimanski svijet mogao biti prijetnja za Zapad i nije prezao da iskoristi tu priliku. Tako je, naprimjer, diplomatskim putevima pomagao muslimane u Indoneziji, dok je s druge strane muslimanima na Filipinima predlagao da budu mirni, a zanimao se i za stanje muslimana u Kini. Sve to radio je da pokaže autoritet institucije hilafeta. U to možemo uvrstiti i pozivanje Džemaludina Afganija u Istanbul 1897. godine.

Naziv knjige: Kısa Türkiye Tarihi (1800-2012)

Autor: prof.dr. Kemal Karpat

Priredio: Güneş Ayas

Godina izdanja: prvo izdanje 2012, 6. izdanje 2016.

Izdavač: Timaş Yayınları

S turskog preveo: Tarik HASKIĆ