Karlovački mirovni ugovor (1699.) donio je brojne promjene na prostorima evropskog dijela Osmanskog carstva. One su se manifestirale u velikim teritorijalnim gubicima, te različitim državnim i društvenim sferama života. Posebno se to osjećalo u pograničnim mjestima. Umjesto dotadašnjih vojnih planova o teritorijalnom širenju Carstva na prostorima zemalja srednje Evrope, nove okolnosti tjerale su osmanske vlasti da iz ofanzivnog pređu u defanzivni položaj. Ovakva promjena stanja imala je direktnog uticaja i na Bosanski ejalet. Odlukama mirovnog ugovora u Srijemskim Karlovcima, Bosanski ejalet je ostao bez teritorija na prostorima Like, Korduna i Dalmacije.
Iako se u XVII stoljeću ova osmanska pokrajina graničila jednim dijelom sa teritorijama Habzburške monarhije i Mletačke republike, ta granična linija je od 1699. godine znatno proširena. Drugi važan element koji je uticao na cjelokupno stanje Bosanskog ejaleta prvih decenija XVIII stoljeća bio je dolazak relativno velikog broja muslimanskog stanovništva sa prostora koji su pripali članicama Svete lige (Habzburškaoj monarhiji i Mletačkoj republici). Po nekim procjenama bilo je oko 130 000 izbjeglica sa prostora Ugarske, Slavonije, Like i Dalmacije. U promjeni odnosa političkih i vojnih snaga na terenu, ovo je bio još jedan od dodatnih elemenata i na jačanju svijesti domaćeg stanovništva, prije svega islamske vjere. Bosanski ejalet u narednim decenijama XVIII stoljeća ne čeka pomoć iz Istanbula.
On samo preduzma određene odbrambene mjere u cilju uspješnijeg suprotstavljanja napadima oružanih snaga susjednih država. Bošnjaci su već tada osjećali potrebu da se na vrijeme pripreme i oslone na vlastite snage. U tome im je dobra pouka bio Bečki rat (1683 - 1699.), gdje su svi oni koji su očekivali pomoć centralne osmanske vlade u dobroj mjeri bili uskraćeni za traženu pomoć. Zato su već prvih godina XVIII stoljeća započeli obnavljanje brojnih starih fortifikacionih objekata, te gradnju novih duž pograničnih mjesta. U narednim decenijama vojno se osposobljavaju i u unutrašnjosti Bosanskog ejaleta. Uporedo sa tim došlo je i do osnivanja novih kapetanija. Poslije Karlovačkog mira u Bosni je preostalo 12 kapetanija. Međutim, u XVIII stoljeću osnovano je novih 28. Od toga je samo između 1699. i 1718. godine formirano 13 i to skoro u cijelosti duž pograničnih mjesta. Sjedišta novoformiranih kapetanija bila su: Onogošt, Klobuk, Stolac, Počitelj, Mostar, Ljubuški, Rog, Duvno, Stara Ostrovica, Kozarac, Kobaš, Bosanski brod i Vranduk. Godine 1711. ukinuta je Roška, a u austrijsko - osmanskom ratu 1716 - 1718. godine i Brodska kapetanija. Tako su poslije Požarevačkog mira (1718.) u Bosni preostale 23 kapetanije. No, u narednom periodu dolazi do formiranja novih 11 kapetanija sa sjedištem u: Glamoču, Kupresu, Džiski Sani (Sanski Most), Doboju, Tešnju, Gradačcu, Tuzli, Zvorniku, Novom Pazaru, Ključu kod Gacka i Kolašinu. Do sredine XVIII stoljeća, pored postojećih, formirane su još četiri kapetanije: u Prijedoru, Petrovcu, Maglaju i Tari. Iz navedenog se vidi da je cio prostor Bosanskog ejaleta bio prekriven kapetanijama koje su sa postojećim vojnim utvrđenjima predstavljale odbrambenu kičmu Bosne. No, sami za sebe, vojni objekti ne bi imali toliki značaj da se na njihovom čelu nisu nalazili pojedinci i cijele porodice koje su predstavljale elitni dio bošnjačkog društva.
Među poznatijim kapetanskim porodicama bili su: Ahmedbegovići, Akbabići, Arnautovići (kasnije poznatiji po prezimenu Krupići), Begovići, Beširevići, Cerići, Čekići, Čirići, Ferhadpašići - Sokolovići, Fidahići, Firdusi, Gradaščevići, Hadžialići, Ibrahimpašići, Jakirlići, Kapetanovići, Kulenovići, Kulinovići, Ljubunčići, Mušovići, Osmanpašići, Pašići, Resulbegovići, Rizvanbegovići, Šarići, Tasovac, Uzeirbegovići i Vučijakovići. Naročito su značajnu ulogu imale pojedine ličnosti iz ovih porodica. Među takvima su: Ali - beg Cerić koji je 1717 . godine uspješno odbranio Bosanski Novi, kojeg je sa većim vojnim snagama napao grof Ivan Drašković. U prvim decenijama XVIII stoljeća posebno je bio cijenjen i poznat Osman-beg Beširević. On je od 1690. do 1727. godine bio na položaju ostrožačkog kapetana. U tom periodu je uspješno organizirao odbranu i u dva rata (bečkom 1683-1699. i onom 1714-1718.) odbranio povjerenu mu kapetaniju od brojnih napada austrijske i mletačke vojske. Njegova kapetanija obuhvatala je: Ostrožac, Bilu Stinu, Cazin, Štulić, Pećigrad, Veliku i Malu Kladušu, Podzvizd, Furjan, Drežnik, Cetin i Sv. Juraj.
Istovremeno je u drugom kraju Bosanskog ejaleta na prostoru Hercegovačkog sandžaka sličnu ulogu i značaj imao njegov imenjak, trebinjski kapetan Osman-aga Resulbegović. On je od 1712. do 1728. godine bio najznačajnija ličnost ne samo povjerene mu kapetanije, nego i šireg dijela Hercegovačkog sandžaka. O tome nam govore brojni dokumenti iz Državnog arhiva u Dubrovniku, te neki do sada objavljeni radovi. Za razliku od Osman-bega Beširevića, Osman-aga Resulbegović je pored podizanja novih i jačanja postojećih fortifikacionih objekata veliku pažnju posvećivao društvenom i privredenom razvoju ovoga kraja. Zbog stečenih zasluga imenovan je u zvanje paše. No, zbog nekih nezakonitih odluka u vezi s trgovinom, vlada Dubrovačke republike optužila ga je Visokoj Porti. Zbog toga je bio smijenjen sa položaja. Naslijedio ga je najstariji sin Ibrahim, a zatim i unuk Sulejman. Tokom cijelog XVIII stoljeća njihovi nasljednici bili su na čelu trebinjske kapetanije. Tako je u širem području porodica Resulbegović bila jedna od najuglednijih i najmoćnijih u ovom dijelu Hercegovine, a samim time i Bosanskog ejaleta.
Poznati ratnik koji je svoje vojničko znanje pokazao kako u odbrani Bosne tako i na drugim frontovima daleko od Bosanskog ejaleta bio je banjalučki kapetan Mehmed-beg Ferhadpašić-Sokolović. Dužnost kapetana banjalučke kapetanije obavljao je od 1708. do 1736. godine. U tom periodu uživao je veliki autoritet ne samo za vojna, nego i druga pitanja. Godine 1736. otišao je sa odredima sultanove vojske iz Bosanskog ejaleta da ratuje protiv Rusije. Zajedno sa njim bile su i mnoge tadašnje ugledne ličnosti, kao što su: kliški sandžak-beg Mehmed-beg Dugalić-Malkoč, Rustem-beg Šahinpašić, Avdi-beg i Husein-beg, unuci Mehmed-paše Korče, Zvorničanin Abdizaim-beg Džaferzaimbegović, tuzlanski kapetan Derviš-Hasan-beg Osmanbegović, ljubuški kapetan Ali-beg Hadžalić, te mnogi drugi. Njih je predvodio tadašnji hercegovački sandžak-beg Bećir-paša Čengić. U bici protiv ruske vojske kod Ozije (Očakova), 14. jula 1737. godine zarobljen je i pogubljen sa mnogim istaknutim ličnostima. Po svom teritorijalnom opsegu, ali i geostrateškom značaju, jedna od najvećih i najznačajnijih kapetanija Bosanskog ejaleta bila je Stara Ostrovica.
U XVIII stoljeću njeni kapetani bili su iz porodice Kulenović. Prvi poznati kapetan iz ove porodice bio je Salih-aga. Njegov ugled i uticaj bio je izuzetno veliki u prvim decenijama iza Karlovačkog mirovnog ugovora. On je u periodu između 1699. i 1722. godine obavljao dužnost ne samo ostrovičkog kapetana, nego i zadarskog emina (1707.). Upravo nam ovaj primjer govori da su kapetani obavljali ne samo vojničke nego i druge, vrlo često i značajne privredne poslove. Po naređenju bosanskog beglerbega Abdulah-paše Muhsin-zadea, zbog nekih ranijih propusta, 1722. godine pogubljen je zajedno sa bihaćkim kapetanom Mustafa-pašom. Na položaju ostoržačkog kapetana naslijedio ga je sin Mahmud-beg. On će tu dužnost obavljati dobro i savjesno. U međuvremenu se pokazao kao sposoban vojni zapovjednik. To će posebno doći do izražaja u austrijsko-osmanskom ratu 1737-1739. godine. Te 1737. godine je od austrijske vojske uspješno odbranio Staru Ostrovicu. Zbog stečenih zasluga unaprijeđen je u čin paše . U tom zvanju učestvovao je i u ratu protiv Perzije. U jednoj od brojnih bitaka protiv perzijske vojske poginuo je kod Hamadana 1744 . godine. Salih-aga i sin mu Mahmut-paša Kulenović su u prvoj polovini XVIII stoljeća najviše doprinijeli izgradnji Džisri Kebira (Kulen Vakufa), Havale i palanke Čovka. Također su inicirali i brojne druge građevinske radove. To je doprinijelo proširenju i uvećanju Stare Ostrovice i Orašca. Njihov veliki doprinos bio je i u podizanju brojnih kuća, najviše u ruralnim područjima, te podizanju četiri džamije u Staroj Ostrovici, Džisri Kebiru, Havali i Oracu, koje su se prozvale imenom tadašnjeg sultana Ahmeda III.
Među istaknutijim ličnostima i ujedno ostrožačkim kapetanima iz porodice Kulenović bio je Hadži Ibrahim-beg. On je dužnost ostrožačkog kapetana obavljao od 1783. do 1792. godine. U novom austrijsko-osmanskom ratu 1788-1791. godine uspješno je odbranio ovaj dio Krajine. Naslijedio ga je Mehmed-beg, u narodu poznatiji pod imenom Kulin-kapetan. On će kapetansku dužnost obavljati do 1806. godine. Ove ličnosti, koje su pripadale vodećim vojnim zapovjednicima ne samo Bosanske krajine nego i Bosanskog ejaleta u XVIII stoljeću, zaslužuju da se temeljitije istraže i da im se da ono mjesto koje im pripada u historiji ove zemlje. Među kapetanijama koje su osnovane poslije Karlovačkog mira (1699.) bila je i gradačačka. Interesantno je primijetiti da su dvojica njenih kapetana Mehmed i sin mu Osman bili na čelu ove kapetanije više od šest decenija. To znamo iz podatka da je Mehmed-kapetan obavljao dužnost gradačačkog kapetana u vremenskom periodu nešto prije 1749. do iza 1781. godine, te da je njegov nasljednik i sin Osman-kapetan ovu dužnost obavljao do 1812. godine. Novija znanstvena istraživanja donekle korigiraju podatak o vremenu kapetovanja Mehmed-kapetana. Na nišanu ovoga kapetana vidi se da je živio do hidžretske 1169. (1755/56.) godine. Po mišljenju dr. Husnije Kamberovića, od tada pa do iza 1781. godine vjerovatno je tu dužnost obavljala druga ličnost iz porodice Gradaščević, čije ime je do sada nepoznato.] U toku obavljanja kapetanske dužnosti, oni su dosta doprinijeli ne samo vojnom jačanju kapetanije, nego i privrednom razvoju cijelog ovoga kraja. U želji da se što više obradi plodno zemljište u slabo naseljenoj Posavini, ovi kapatani su sa strane dovodili radnu snagu na nenaseljena imanja.
U tome je posebno veliki udio imao Osman-kapetan, otac vođe Pokreta za autonomiju Bosne, gradačačkog kapetana Husein-bega Gradaščevića. Vremenom su gradačački kapetani iz porodice Gradaščevića postali vlasnici velikog broja čiftluka i čiftlučkih kuća. Položaj i bogatstvo učinili su ne samo kapetane nego i druge članove njihove porodice izuzetno moćnim i uticajnim kako na prostorima Posavine tako i u drugim dijelovima Bosanskog ejaleta. To je posebno došlo do izražaja u drugoj polovini XVIII i prvim decenijama XIX stoljeća .
Među značajnijim kapetanskim porodicama bili su i zvornički Fidahići. Oni su dali više ličnosti koje su obavljale ne samo kapetansku nego i druge dužnosti. Vjerovatno je najistaknutija ličnost ove porodice bio Mehmed. On je kao zvornički kapetan učestvovao u poznatom Banjalučkom boju (04. 08. 1737.) kao vojni zapovjednik. Zbog stečenih zasluga od sultana Mahmuda I (1730-1754.) dobio je zvanje gazije, a zatim je imenovan i na položaj zvorničkog sandžak-bega. Veliki uticaj imali su i drugi zvornički kapetani iz porodice Fidahić-Abdullah i Mehmed II. Na čelu ove kapetanije bili su u drugoj polovini XVIII stoljeća. Među uvaženijim ličnostima Bosne XVIII stoljeća bili su i tuzlanski kapetani Derviš Hasan-beg, te njegovi sin i unuk, koji su bili i nasljednici na dužnosti tuzlanskog kapetana, Derviš Ahmed-beg i Sulejman-beg Osmanpašić. Po mišljenju Hamdije Kreševljakovića, bili su potomci bosanskog namjesnika Topal Osman-paše. Tuzlanska kapetanija je u XVIII stoljeću ubrajana među značajnije i bogatije. I to je spomenutim ličnostima davalo još veći značaj i ugled u društvu vodećih ličnosti Bosne. Jedna od novoosnovanih kapetanija poslije Karlovačkog mira bila je i Onogoštska. Nalazila se na prostoru današnjeg Nikšića i njegove okoline. U ovaj grad su se zadnje decenije XVII i prvih godina XVIII stoljeća naselile izbjeglice iz (Herceg) Novog, Risna i Tivta, koje je u Bečkom ratu (1683-1699.) zauzela mletačka vojska. Zajedno sa starosjediocima ovi novi naseljenici su za relativno kratko vrijeme uz pomoć države ovo mjesto pretvorili u veći društveni i privredni centar. Također su izgradili i tvrđavu. Sve je to doprinijelo da osmanske vlasti nešto prije 1703. godine donesu odluku o formiranju Onogoštske kapetanije
Njeni prvi kapetani bili su, po predanju, neki Kumrija, odnosno, po drugoj verziji, Salih-beg Danović. Kada je u pohod na crnogorske nahije 1714. godine pošao bosanski namjesnik Numan-paša Ćuprilić, u toku vojnih djelatnosti sa pobunjenim Crnogorcima istakali su se Mušovići. Zbog stečenih zasluga Numan-paša im je dao Onogoštsku kapetaniju na upravu. To je u narednim godinama dovelo do otvorenog rata porodica Danović i Mušović. Na kraju su kao pobjednici izašli Mušovići. Najpoznatiji član ove porodice bio je Hamza-kapetan. Dužnost onogoštskog kapetana obavljao je između 1758. i 1775. godine. Njegovi nasljednici bili su Salih-aga i Bećir-kapetan. Svi su uživali ugled velikih ratnika i pravednih ličnosti. Neki od njih, kao, naprimjer, Hamza-kapetan, spominju se i u Gorskom vijencu crnogorskog vladike Petra Petrovića Njegoša. Zbog zasluga u odbrani granica Bosanskog ejaleta bili su poznati i cijenjeni i u drugim krajevima ove osmanske pokrajine. Sličan značaj i ugled imali su i klobučki kapetani iz porodice Akbabića. I oni su u Klobuk došli iz Risna. U XVIII stoljeću članovi ove porodice Murat, Selim, Alija i Sulejman bili su na položaju klobučkih kapetana. Po svojoj dužnosti i ulozi u Bosanskom ejaletu ubrajaju se među ugledne i značajne ličnosti Bosanskog ejaleta u XVIII stoljeću.
Na prostoru Hercegovačkog sandžaka oko 1705. godine osmanske vlasti su formirale i Ključku kapetaniju. Njeni kapetani bili su iz porodice Tanović. Prvi koji se navodi kao kapetan ove kapetanije zvao se Omer, sin Alije. Iz natpisa na njegovom mezaru vidi se da je ovu dužnost obavljao između 1705. i 1730. godine.
Noviji arhivski podaci korigirali su ranije mišljenje da je Ključka kapetanija osnovana oko 1740. godine. U XVIII stoljeću kapetani iz ove porodice bili su i Abdul Baki-aga (u. 1749.), Mustafa I (u. 1761.), Ali-beg (u. 1778.) i Mustafa II (u. 1818.). Svi oni sa drugim članovima porodice predstavljali su ugledne i uticajne ličnosti Bosanskog ejaleta u XVIII stoljeću. Slično kao i prethodne, onogoštska, Klobučka i Ključka kapetanija, poslije 1699. godine u Hercegovačkom sandžaku osnovana je i Vidoška kapetanija. Po dosadašnjim saznanjima, formirana je nešto prije 1705. godine. Ime je dobila ne po gradu Stocu, nego po srednjovjekovnoj vidoškoj tvrđavi koja se nalazi u blizini ovoga grada.