Uzimajući u obzir tragediju Foče i fočanskog kraja u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine kao i masovnim zločinama za vrijeme Drugog svjetskog rata, knjiga autora Muamera Hodžića, objavljena u izdanju Orijentalnog instituta UNSA 2019. godine, dobiva još više na značaju budući da su u istom periodu zatrta gotova sva civilizacijska dostignuća istog kraja, bošnjačko stanovništvo u potpunosti protjerano tako da prikupljena građa i samo istraživanje predočeno u knjizi, predstavlja dokaz živosti i jedne svijetlije slike fočanskog kraja. U poredbi sa sumornom današnjicom Foče izlijepljenom muralima osuđenih ratnih zločinaca, moglo bi se kazati skoro pa i bez samih prijeratnih Fočaka koji su se raselili širom Bosne i Hercegovine i svijeta, knjiga pomenutog autora na detaljan način donosi sve segmente života Foče i njenog kraja kroz 16. stoljeće. Brutalnost napada na Foču, rušenje svih orijentalno islamskih objekata, sistematsko silovanje, masovni zločini i progon bošnjačke populacije, a imajući u vidu višestoljetnu prošlost grada i značaj istog za bošnjački korpus, nažalost nisu utjecali na to da prilikom crtanja mapa i razgraničenja u Dejtonu samo Ustikolina i okolna sela pripadnu Federaciji Bosne i Hercegovine. Dakako da se autor ne dotiče samo osmanskog perioda Foče 16. stoljeća, već ne izostavlja i period srednjovjekovne Bosne te vješto pruža podatke iz različitih oblasti života u periodu koji je uslijedio i nakon 16. stoljeća budući da je Foča predstavljala važno središte Carstva a Hercegovački sandžak imao status a time i značaj krajiškog sandžaka.
Prvi dio knjige pruža niz podataka o trgovištu Hoča u predosmanskom periodu. Saznajemo da se Foča prvi put javlja kao trg i da se odnosi na srednjovjekovne naselje a kasnije i kao centar trgovine te da je šire područje Foče, odnosno Gornjeg Podrinja 1373. godine došlo pod vlast tadašnjeg bosanskog bana Tvrtka. Također, iz autorovih istraživanja uviđamo da je Foča krajnje odredište karavana koji su prenosili trgovačke terete iz Dubrovnika u Bosnu. Ruta iz Dubrovnika je prolazila preko Trebinja, Tjentišta do Hoče a zasluge za razvoj trgovine pripadaju Dubrovčanima koji su poznati i kao majstori tekstilne struke te iskusni zlatari. Urbanu strukturu srednjovjekovne Foče karakterizirao je otvoreni trg te stambeni i privredni objekti. Iščitavanjem dijela koji se odnosi na srednjovjekovlje, uviđamo značaj postojanja kovačkih radionica, razvijeno pčelarstvo, inteziviranje trgovine koje je ubrzalo razvoj stočarstva te trgovanjem crvcem kao sredstvom za bojenje tkanina. Pored toga, glavni izvozni proizvodi Foče su bili koža, vosak ali i viškovi žitarica i stočarski proizvodi. Trgovina se obavljala putem karavanske službe. Iz Foče u Dubrovnik je stizala i roba koja se nije proizvodila u Foči, prije sevga metali i ruda: srebro, olovo, bakar i crvac. Roba koju su dubrovčani dovozili u Foču bila je dubrovačko sukno i fine tkanine iz Italije, kao i so, usoljena riba i ulje. Također, pratimo period vlasti pod vodstvom Hercega Stjepana Kosače sve do sredine 1465. godine kada Foča definitvno pada pod osmansku vlast. Nakon toga dolazi analiza transformacije srednjovjekovnog trgovišta u osmansku kasabu koja je postala administrativni centar u narednom periodu. Nailazimo na podatke o prisustvu Osmanlija u Foči još 1439. godine.
Foča kao kadiluk Drina nosi naziv do 15. stoljeća kada ga zamjenjuje naziv kadiluk Foča. Iz putopisa Evlije Čelebije saznajemo da je kadija obavljao svoje poslove u mahkemi u gradu Foči. Kao prvi krajišnik Hercegovine i namjesnik humski navodi se Ahmed vojvoda. Prvi put se spominje 1466. godine, međutim nije upravljao cijelom Humskom zemljom, nego samo jednom nahijom. Prema podacima iz deftera 1477. godine Foča (pazar Hoča) je has hercegovačkog sandžakbega. Naselje se sastojalo od četiri gradske mahale. Na samom početku 16. stoljeća u Foči je podignuta Careva džamija (sultana Bajazida II). Tim činom Foča je u formalnom smislu stekla uvjete da stekne status kasabe koja se sastojala iz dva djela, zanatski trgovački dio što je urbani dio Foče dok je drugi dio predstavljala varoš čije je stanovništvo bilo orijentirano na poljuprivredu i stočarstvo. Zanimljivi su izvori prema kojima su fočanski trgovci postali toliko ekonomski moćni da su mogli kreditirati dubrovačke zanatlije dajući im sirovine na kredit. Iz autorovog istraživanja možemo pratiti razvoj zemljoradnje, posebno uzgoj žitarica jer je predstavljala osnovni prehrambreni artikal, voćarstva, stočarstva, pčelarstva te izradu noževa od strane fočanskih nožara.
Sjedište Hercegovačkog sandžakbega je 1576. godine premješteno u Taslidžu (Pljevlja) gdje je sve ostalo do 1833. godine. Poznato je da je isti sandžak bio u sastavu Rumelijskog ejaleta do 1580. a nakon toga u Bosanskom do 1833. godine. U sumarnom defteru iz 1530. godine u Foči je već tada većinsko muslimansko stanovništvo kao i na području Fočanskog kadiluka. Prema defteru iz 1585. godine u Foči je registrovano 18 stambenih mahala u kojima živi 556 domaćinstava od kojih 545 muslimanskih i 11 nemuslimanskih. Osim predstavnika osmanske vlasti u Foči nalazimo i osobe koje su nosile titulu kneza. Autor navodi da je to jasan pokazatelj da su Osmanlije i nakon zauzimanja ostavili dio lokalne organizacije koji su im pomogli u lakšoj komunikaciji s lokalnim stanovništvom te u provođenju njihove političke volje.
Na proces širenja islama u Foči utjecala je opća društvena klima, organizovan pristup u promoviranju novih vrijednosti kroz djelovanje vakufskih objekata. Nijedna od zatečenih Crkvi nije bila na tom nivou organiziranosti niti povezanosti s običnim narodom. Budući da su sve džamije i drugi sakralni objekti u potpunosti uništeni u proteklom ratu, dio knjige koji govori o džamijama i mektebima, predstavlja snažan dokaz višestoljetnog prisustva muslimanskog stanovništva na ovim prostorima uklopljenih u fizionomiju orijentalno islamskog grada. Stoga su vrijedni podaci koji se odnose na Hamza begov mesdžid koji ujedno predstavlja i najstariju fočansku džamiju, zatim Carevu džamiju (sultana Bajazida II) iz 16. stoljeća, Atik Ali-pašinu džamiju i posebno detaljan opis džamije Hasana Balija – Aladže džamije koja je jedna od simbola Foče.
Pored navedenih, nalaze se informacije o Defterdar Memišah begovoj i Osman efendijinoj džamiji kao i svim poznatim mesdžidima i pet mekteba. Iz sačuvane vakufname saznajemo da je Memišah beg sagradio medresu 1569. godine. Prema tvrdnjama Evlije Čelebije u Foči su u 17. stoljeću postojale tri medrese dok prema podacima Hazima Šabanovića krajem 16. stoljeća djeluju najmanje četiri medrese. Prema defteru iz 1530. godine u gradskoj zoni Foče postoje tri tekije dok Evlija Čelebija 1664. godine navodi čak osam tekija. Osim sakralnih, građeni su i profani objekti poput javnih česmi, hamama, hanova, mostova, dućana, mostova, škola, mekteba i sl. Važno je pomenuti Hamza begov vodovod, most na Drini i Ćehotini, karavan gdje su odsjedali putnici i trgovci, imareti za potrebe sirotinje i sl. Autor, također donosi pregled o pojedinim hercegovačkim sandžakbegovima koji su stolovali u Foči. Tako na primjer, saznajemo i porijeklo Predojevića od kojih je u široj literaturi poznat Hasan paša Predojević koji dolazi na mjesto hercegovačkog sandžakbega. Posljednje poglavlje knjige je posvećeno Foči u očima putopisaca iz kojeg uočavamo da je značajan broj stranih trgovaca i raznih diplomata proputovao sa Zapada od kojih su neki ostavili zapis o gradu.
Knjiga Foča središte Hercegovačkog sandžaka zasigurno predstavlja važno djelo za izučavanje ne samo Foče kao kasabe osmanskog perioda, već znatno šireg kraja u različitim domenima života i tadašnjim odnosima sa Dubrovačkom republikom i drugim sandžacima i ne dobiva na značaju samo kod ljudi tog kraja ma kojeg profila bili, već nam na realističan način u globalnom smislu prikazuje i pokušaje zatiranja svega onoga što predstavlja duh i identitet bošnjačkog bića. Nažalost, ova knjiga nam na jedan indirektan način, pokazuje određene sličnosti sa sudbinom Andaluzije i fočanskog kraja imaju uzimajući u obzir način i metode skrnavljenja i progona autohtonog stanovništva. Volja, inat i ljubav prema rodnom kraju učinili su da ipak dođe do određenih pomaka i da se dio orijentalno islamskih zdanja podigne u svom izvornom obliku i daje nam nadu za svijetlijom budućnošću. Drugi i teži dio zadatka pada na državu Bosnu i Hercegovinu a odnosi se mehanizme zadržavanje povratnika na svojim viševjekovnim ognjištima te se postavlja pitanje kako obezbjediti uslove za demograski oporavak navedenog kraja.
Knjiga autora Muamera Hodžića je poput prozora kojeg kada otvorite, ustvari otvarate i dobijate pogled na zlatno doba Foče pa s tog prozora čujete i vidite zvuk čaršije, pijace, kovača, graju djece iz mekteba, mističnost tekija, žubor Drine i Ćehotine, ezane sa džamija, karavanu trgovaca ali i gradsku sirotinju kako čekaju pred imaretima a sve to začuđeno posmatraju strani hodači... zatvorivši prozor, budućim generacijama ostaje ovo vrijedno svjedočanstvo o nekom drugom, svijetlijom vremenu Foče, njenog kraja i Fočaka.
Piše: Amir Džinić, MA historije