1. Porijeklo i rana biografija (c. 1730-1775)

Podaci o ranom Ahmed-pašinom životu su oskudni i njegovi neprijatelji i neistomišljenici su to iskoristili da naprave bezbroj različitih zlonamjernih i historijskih neutemeljenih priča. Mi se nećemo osvrćati na njih.

Smatra se da je Ahmed-paša rođen u Fatnici kod Bileće,[1] u muslimanskoj porodici Pervan.[2] Godina njegovog rođenja nije tačno poznata, ali se pretpostavlja da je rođen oko 1730. godine.[3] Sa osamnaest godina je došao u Istanbul, tj. otprilike 1750. godine. U Istanbulu boravi kratko vrijeme, oko pet godina, baveći se berberskim zanatom. Potom 1756. godine stupa u svitu poznatog Ali-paše Hećimovića (1689-1758), nekadašnjeg bosanskog valije u vrijeme slavnog Banjalučkog boja. Pošto Ali-paša 1756. godine biva po drugi put postavljen kao valija Egipta, Ahmed Bošnjak, kao dio njegove svite odlazis njim u Egipat. Službuje i boravi u Kairskoj tvrđavi.

Nakon obavljenog hadždža i odlaska Ali-paše Hećimovića iz Egipta, Ahmed Bošnjak 1757. godine pristupa Memlucima, egipatskom vladajućem sloju turskog i kavkaskog porijekla. Prvo je bio u službi Ahmeda-kašifa (namjesnik kotara). Nakon Ahmed-kašifove smrti, prelazi u službu Abdullah-bega, gdje usavršava ratne vještine i konjaništvo.

Kada je Abdullah-beg poginuo u borbi sa beduinima Buhajre (sjever Egipta u delti Nila) 1769. godine, Ahmed Bošnjak prelazi u službu Zulfikra-kašifa. Zulfikar-kašif ga postavlja za mutesellima jednog egipatskog sela u predjelu Buhajre. Ahmed Bošnjak iskorištava svoju poziciju i osvećuje svoga patrona Abdullah-bega, ubivši 1769. godine u zasjedi sedamdeset beduinskih uglednika umiješanih u njegovo poginuće. Nakon ovoga čina dobio je počasni, viteški nadimak El-Džezzar, što u prijevodu s arapskog znači Koljač.

Ovaj čin lojalnosti i hrabrosti Ahmeda Bošnjaka prema svome bivšem gospodaru fascinirao je memlučke velikodostojnike, poglavito Ali-bega Kebira (1728-1773), tada samoprozvanog vladara Egipta (1768-1771). Ali-beg Kebir uzima Ahmeda Bošnjaka u svoju službu, i daje mu titulu bega i jedan od sandžaka na upravu. Od tada Ahmed Bošnjak postaje poznat kao Ahmed-beg Džezzar (arap. Ahmed-bek el-Džezzar). No, između Ahmed-beg Džezzara i Ali-bega Kebira su ubrzo izbile nesuglasice, jer Ahmed-beg nije htio da učestvuje u nečasnim smaknućima koja je Ali-beg provodio. Stoga je Ahmed-paša da bi izbjegao likvidaciju pobjegao iz Kaira, preko Aleksandrije, morskim putem u Istanbul.

 Ahmed-beg je proveo u Istanbulu nekoliko mjeseci. Odatle je počeo je da obilazi anadolske obalne gradove dok nije stigao do Halepa u Siriji. Onda je prokrstario šamskim gradovima na obali. Potom je bio u Damasku, Bejrutu, te Dejru-l-Kameru (Dejr el-Kamer kod Bejtuddina u oblasti Šuf, centralni Liban) 1770. godine, gdje je proveo jedno vrijeme kao gost emira Jusufa, emira Libanskih planina. Odatle je ponovo otišao u Damask. Potom je ponovno otputovao u Egipat sa ciljem da pokupi ostavljeni imetak u Egiptu.

 

2. Vladar Akke (c. 1775-1804) i pobjeda nad Napoleonom

 

Godine 1772. Ahmed-bega nalazimo ponovo u Šamu. Tu započinje njegovo vrtoglavo napredovanje, tako da je na kraju 1775. godine, zahvaljujući tome što je uvijek nastupao u ime Osmanlija, postao sandžakbeg Akke, sandžaka u ejaletu Sajda (Sidon), i dobio titulu paše. Iz Akke je Ahmed-paša sljedećih 29 godina gospodario šamskom političkom scenom.

Godinu dana kasnije, 1776. godine, Ahmed-paša postaje i valija cijelog ejaleta Sajde. Odmah je prenio sjedište ejaleta iz Sajde u Akku. Njegovo namjesništvo nad ejaletom Sajda je trajalo neprekidno sve do njegove smrti 1804. godine (u periodima 1782-1783, 1784-1788, 1790-1795,1798-1799, 1803-1804 njegovi službenici su upravljali nad ejaletom Sajda u njegovo ime). U čak pet navrata, ukupno oko 12 godina, bio je valija i Damaska (1782-1783, 1784-1788, 1790-1795,1798-1799, 1803-1804). Skoro pa cijeli period namjesništva u Akki, upravljao je i beglerbeglukom Tripoli, preko svoga predstavnika.

U periodu 1798-1799. godine, odnosno u vrijeme Napoleonove invazije na Egipat i Šam, kao najmoćniji i najsposobniji osmanski namjesnik na širem prostoru, Ahmed-paša je istovremeno bio serasker (vrhovni komandant) Egipta i Šama, zapovjednik (emir) šamske hadžske karavane, sandžakbeg Jerusalima, beglerbeg Damaska, Sajde, Tripolija i Egipta.

Tada se i zbio Napoleonov poraz pod Akkom 1799. godine čime je Ahmed-paša postao svjetski poznat kao prvi čovjek koji je porazio Napoleona, te time spasio Osmansko carstvo od sigurne kapitulacije. Koliko je Ahmed-pašina pobjeda na globalnom nivou značila, govori i sam Napoleon koji je 1805. godine izjavio šta bi se desilo da je te 1799. godine bio u mogućnosti da zauzme Akku: Stavio bih turban, obukao bih vojnike u velike turske hlače, i izlagao bih ih samo boju u slučaju krajnje nužde. Načinio bih ih Svetim bataljonom – mojim Besmrtnicima. Završio bih rat s Turcima pomoću arapskih, grčkih i ermenskih trupa. Umjesto bitke u Moraviji, osvojio bih Bitku kod Isa, načinio sebe carem Istoka, te bih se vratio do Pariza putem Konstantinopolja.[4]

Ahmed-paša Džezzar je preminuo 1804. godine. Sulejman-paša (oko 1750-1819), njegov memluk i usvojeni sin, naslijedio ga je kao novi valija ejaleta Sajda (1804-1815), odnosno novi valija Akke. Međutim, njegova vladavina neće biti tako slavna kao vladavina njegovog poočima.

 

3. Lik i karakter njegove vladavine

 

Ahmed-paša je bio dalekovidan. On je iznašao način na koji će vladati trusnim područjem u burnim vremenima. Uočio je slabost osmanske centralne vlasti, te njenu nemogućnost da ubere i same poreze, ali isto tako i njenu želju za nekim namjesnikom koji se neće buniti protiv centralne vlasti, pa makar vladao i samovoljno, a koji će u isto vrijeme omogućit nesmetan protok poreza do Istanbula. Vidio je i kako međuplemenske i međuporodične razmirice štete ne samo napretku Carstva, već i regiona, te kako bi čvrsta ruka, pogotovo nekoga stranca, koji će time što je tuđin biti operisan od lokalnih intriga ajanskih porodica, mogla doprinijeti generalnom napretku. Takođe, zamjetio je da koliko god centralna vlast bila slaba, postojano zastupanje njenih interesa daje veliku propagandnu i ujediniteljsku moć, koja se kad-tad može isplatiti, za razliku od lokalnih moćnika, čija vlast kolika god izgledala velika, ona je ustvari trenutna i prolazna. Radi svega toga, i vladao je Akkom, a ponekad i cijelim Šamom željeznom rukom.

Ahmed-pašina vladavina jeste bila stroga i surova, ali i stabilna. Iako većina izvješća zapadnih hrišćanskih pisaca i arapskih hrišćanskih pisaca sadrže gunsne laži i zlonamjerna pretjerivanja glede Ahmed-pašinog surovog načina uprave, ipak postoji dovoljno objektivnih dokaza koji ukazuju da je Ahmed-paša uistinu bio surov vladar. Štaviše, Ahmed-paša je bio svjestan negativnog stava zapadnog mnijenja prema njemu. Tako je Pijer Žober (Pierre Jaubert) (1779-1847), Napoleonov tumač (dragoman) tokom egipatsko-šamske kampanje, zapisao, između ostalog, sljedeću Džezzarevu izjavu: Oni govore da je Džezzar surov i barbar, ali on je samo pravedan. Kako bi se namjesnikovalo ljudima u ovoj zemlji pojedinac ne može da bude previše žestok. No, ako ja udarim s jednom rukom, ja nadoknađujem drugom. Na takav način sam održao vlast trideset godina, uprkosim svima, punu vlast svih zemalja između rijeke El-Asi (Oronta) i ušća rijeke Jordan.[5]

Ahmed-paša je dosta ulagao u razvoj privrede u Akki. Akka je u njegovo doba postala glavna šamska luka za izvoz u Evropu, treći grad po veličini i ekonomskoj snazi u cijelom Šamu, nakon Halepa i Damaska, vojni i politički centar Šama, te najutvrđeniji šamski grad. Kada je preuzeo vlast 1775. godine Akka je imala oko 10 000 stanovnika, dok je 1798. godine, kada je bio na vrhuncu moći, imala između 25 000 i 30 000 stanovnika. Ahmed-paša je takođe stao u kraj monopolu zapadnoevropskih trgovaca, poglavito Francuza, nad šamskim izvozom u evropske luke koji je datirao još iz XVII stoljeća. Štaviše, nakon dugogodišnjeg natezanja sa francuskim trgovcima zbog njihovog kršenja trgovačkih zakona, Ahmed-paša je 1790. godine protjerao sve francuske trgovce iz Akke. Iako je francuska diplomatija preko Istanbula vršila stalan pritisak na Ahmed-pašu da dozvoli povratak francuskim trgovcima, on nije nikada pristao. Ni sultanski fermani, ni francuske prijetnje Osmanskoj državi nisu mogle natjerati bošnjačkog pašu da odustane od svoje nakane. Stoga, nijedan francuski trgovac narednih 14 godina nije trgovao u Akki.

Ahmed-paša je bio berber i vješt mačevalac. Od papira je pravio umjetnine. Zanimao se i za građevinarstvo i arhitekturu.

 

4. Ahmed-paša Džezzar kao vakif

 

- Ahmed-paša je ne samo najveći vakif Akke, već i najveći vakif osmanskodobne Palestine.

-  Ahmed-paša je obnovio i proširio i fortifikaciju Bejruta. Tako je, dok je bio muteselim Bejruta, sagradio nove gradske zidine, tabije i kule, obnovio, proširio i ojačao stare zidine, kule i tabije.

- Bio je veliki graditelj Akkke, a i lično se zanimao za arhitekturu i građevinu. Tako je sam pravio građevinske planove, crtao dizajne i nadgledao gradnju.

- Sagradio je nove tabije i kule, obnovio stare, sagradio nove gradske zidine, proširio i ojačao one stare, kako bi zidine Akke mogle da odole modernom naoružanju, što se i pokazalo za vrijeme Napolenove opsade Akke.

- Udvostručio je Han Šahverda (Eš-Šahverda), te sagradio: Han Umdan (El-Umdan), najveći i najočuvaniji karavan-saraj u Palestini, bezistan Suk El-Džezzar, Veliki hamam, šadrvan, medresu, biblioteku, turbe, 3 džamije, 15 sebilja, divanhanu, radnje, skladišta, hamame, mlinove, kahvahane, pekare, vakufske kuće, gradske parkove, vojne barake te brojne druge građevine. Iz vakufname iz 1219. godine po Hidžri (1804. godine) saznajemo da je za izdržavanje vakufa svoje velike džamije odredio prihode od radnji, skladišta, hamama, mlinova, kahvahana, pekara, kuća, zemljišta, hanova i sl.

- Gradnja akvadukta je počela 1785. godine kada je Džezzar upitao francuskog konzula u Akki da mu pošalje hidroinžinjere, kako bi napravli akvadukt od izvora Kabri do Akke.[6] Akvadukt, vodene cisterne, vodovodne cijevi i cjelokupni vodovod koji je tom prilikom izgrađen ne samo da je poboljšao gradsko snabdijevanje vodom, već je bio toliko napredan da je Akka decenijama bila ispred Jerusalima glede vodosnabdijevnanja.[7] U okviru vodovodne mreže Ahmed-paša je sagradio 15 sebilja širom grada za potrebe stanovništva. Francuska vojska ga je uništila 1798. godine.

- Kruna njegove graditeljske djelatnosti je njegova grandiozna džamija u Akki, koja predstavlja: najveću osmansku džamiju u Palestini, treću najveću džamiju u Palestini, nakon El-Akse u Jerusalimu (Mesdžid el-Aksa) i Ibrahimove džamije (El-Harem el-Ibrahimi) u Hebronu. Prema nekima, radi se i o najljepšoj palestinskoj džamiji.[8] Džamija je poznata pod sljedećim imenima: Bijela džamija, Velika džamija, Džezzar-pašina džamija, džamija Ahmed-paše Džezzara, Pašina džamija, džamija Nur Ahmedija, džamija Ahmedija, Džamiu-l-envar (Džamija svjetlosti) i dr. Njena gradnja je završena 1782. godine (1196. godine po Hidžri). Sama džamija ima površinu od oko 4 000 m2. Napravljena je po uzoru na sultanske istanbulske džamije, tačnije po stilu sliči Plavoj džamiji Sultana Ahmeda. Napravljena je na uzvišenom mjestu, kako bi se mogle iskoristiti podzemne prostorije. U nedjelju navečer 31. jula 2016. požar je oštetio džamiju. Uzrok požara je električna greška na jednom džamijskom klima uređaju. Džamija je trenutno pod renoviranjem.

- Medresa se nalazi unutar džamije i sastoji se od maksura (soba ograđenih drvenom ogradom). Zatvorena je 1948. godine kada su Izraleci okupirali Palestinu. Medresa je poznata pod sljedećim imenima: medresa Ahmedija, medresa Ahmed-paše Džezzara, Pašina medresa, Džezzareva medresa, Nur Ahmedija medresa.

- Biblioteka je znana pod sljedećim imenima: biblioteka Ahmedija, biblioteka Ahmed-paše Džezzara, Pašina biblioteka, Džezzareva biblioteka, Nur Ahmedija biblioteka. Džezzareva biblioteka spada u značajnije orijentalne biblioteke u Palestini.[9]

- Stoga, ne treba da čudi da Akka danas ima nadimak Medinetu-l-Džezzar (Džezzarov grad, Grad Džezzara).

- Do 1948. godine samo su dvije ulice u Akki imale posebna imena: Ulica Ahmed-paše Džezzara i Ulica Salahuddina Ejjubije.[10]

Info: Džamija je 1952. godine bila pred urušavanjem. Džamija je narednih godina djelimično renovirana.

U nedjelju navečer 31. jula 2016. požar je oštetio džamiju. Uzrok požara je električna greška na jednom džamijskom klima uređaju. Džamija je trenutno pod renoviranjem.

 

5. Bošnjačko porijeklo

 

Ahmed-paša je isticao svoje bošnjačko porijeklo. Ono nije bilo nepoznanica arapskom svijetu, gdje je bio poznat kao Ahmed-paša Džezzar Bošnjak (arap. El-Džezzar el-Bušnaki). Tako Džeberti kaže za Ahmed-pašu: I preminula je poštovana ekscelencija, veličanstveni general (mušir), veliki vezir, poznati dostojanstvenik Ahmed-paša, poznat kao Džezzar (El-Džezzar). Porijeklom je iz zemlje Bošnjaka (Bušnak)...[11]

Ahmed-paša je, pored mononacionalnih jedinica Kurda, Magribljana, Albanaca, imao i posebnu jedinicu sačinjenu od Bošnjaka.[12] Nju spominje i Volni (Volney) (1757-1820), francuski historičar i putopisac, kada kaže da su Džezzareve trupe u cjelini bile sastavljene od 900 Bošnjaka konjanika i 900 Magribljana pješaka.[13] Štaviše, u kritičnom trenutku, za vrijeme pobune memluka iz 1789. godine, Džezzar je ugušio pobunu sa 30 vjernih bošnjačkih vojnika.[14]

I zapadni izvori spominju Džezzarevu bošnjačko porijeklo. Tako britanski mornarički pukovnik Skvajr (Squire) (1780-1812), koji je bio u posjeti Džezzaru 1802. godine, navodi u svom brodskom dnevniku, između ostalog, i sljedeću izjavu Džezzara:Vezir (reče on)ima bogate haljine i vrijedne ukrase u izobilju; ali on nosi svo svoje bogatstvo na sebi. Ja sam Bošnjak, grub, neotesan vojnik, nenaviknut na dvorove i ljubaznost, ali odgojen u vojničkim logorima i na bojnim poljima. Nemam lijepa odjela niti fine šalove; no, moje čete su brojne i dobro plaćene. Ja sam stručnjak u rukovanju sabljom; sa jednim udarcem svoga mača, ja sam presjekao na dvoje cijev muškete.[15]

 

6. Izučavanje Ahmed-paše

 

Glavni izvori za proučavanje Ahmed-paše su djela sljedećih njegovih savremenika, napisana na arapskom jeziku: hronika Egipta (Adžaib el-asar fi et-teradžim ve el-ahbar) Abdurrahmana el-Džebertija (1753-1825), te dva životopisa o Ahmed-paši Džezzaru (Tarih Ahmed-baša el-Džezzar); jedan Nikole ibn Josifa et-Turka el-Istambulija (1763-1828), a drugi Emira Ahmeda Hajdera eš-Šihabija (1761-1835). Među ova tri izvora, primat pripada izvješćima Džebertija, pošto izvješća Istambulija i Šihabija ponekad sadrže nerealne, mitske i maliciozne anegdote iz Ahmed-pašinog života.

Prosperitetna vladavina Ahmed-paše, koja je bila prepereka željama zapadnih sila da iskorištavaju osmanski Šam, naročito nakon njegovog trijumfa nad Napoleonom, proizvela je brojna izvješća, uglavnom Engleza i Francuza, o vladavini tog "egzotičnog Turčina". Tako su o Ahmed-paši izvještavali zapadni putopisci: François Baron de Tott, Guillaume-Antoine Olivier, Constantin François Volney, Renaudot, Pierre Amédée Jaubert, Edward Daniel Clarke, John Squire,William George Browne i dr.

Općenito, o Ahmed-paši el-Džezzaru se, nažalost nije dovoljno pisalo. Da šteta bude veća, o našem Ahmed-paši ne postoji ni jedna moderna monografija, ako izuzmemo neobjavljenu monografiju izraelskog pisca Amnona Kohena (Cohen), napisanu 1965. godine. Postoji više faktora koji su doveli do nezainteresovanosti naučnih krugova. Spomenut ćemo neke, po nama, najuticajnije.

Tako je Džezzar zapostavljen:

- U zapadnoj literaturi (francuskoj, britanskoj i dr.), jer je bio prepereka željama zapadnih sila da iskorištavaju osmanski Šam, naročito nakon njegovog trijumfa nad Napoleonon.

- U egipatskoj, palestinskoj, sirijskoj i drugim arapskim literaturama. Razlog je jednostavan - kao osmanski službenik i nearap, pogotovo kao protivnik Zahira Omera, koji u arapskim nacionalnim historijama predstavlja primjer borbe za arapski nacionalizam, Ahmed-paša se nije uklapao u njihove nacionalistički obojene historije.

- U turskoj literaturi. Zanemaren je u nacionalističkoj turskoj literaturi, jer je kao osmanska znamenita ličnost bio veliki protivnik svakog oblika nacionalizma, pa tako i turskog. U osmanofilnoj turskoj literaturi, jer se kao polunezavisan, samovoljan vladar, često suprostavljao volji osmanske centralne vlasti, iako je općenito njegova vladavina ojačala centralnu osmansku vlast.

-   Nažalost, kao i većina naših velikana osmanskog doba koji su djelovali van Bosne, ni Ahmed-paša nije pošteđen šutnje domaćih izvora. Njemu su, koliko je nama poznato, posebno pažnju posvetili samo: Teofil Koetschet[16], Safvet-beg Bašagić[17], Jusuf Ramić[18] i Jusuf Džafić[19].  Među domaćim piscima koji su se dotaknuli Ahmed-paše su: Kosta Hörmann[20], Hamdija Kreševljaković[21], Hivzija Hasandedić[22], Nerkez Smailagić[23], Risto Milićević[24], Muhamed Elezović[25]i Edin Urjan Kukavica[26].

 

Primjer različitog pogleda na Ahmed-pašu:

Bejtar,damašćanski učenjak Abdurrezak Bejtar (1837-1916), možemo slobodno reći, iznosi teške uvrede na račun Ahmeda Bošnjaka: Bio je, Allah ga ubio, po prirodi sklon osorosti, survosti, svireposti. Posjedovao je malo milosti, falilo mu je islama. Bio je urođeno sklon porocima i grijesima. Vodič i pomagač mu je bila strast mjesto Allaha. Uzoholio se u svojoj taštini i mnogo uobrazio. Prolio je mnogo krvi. Nije se pridržavao zakona, nego je činio što je htio.[27]

Džeberti (1753-1825), kairski učenjak i hroničar: I preminula je poštovana ekscelencija, veličanstveni general (mušir), veliki vezir, poznati dostojanstvenik Ahmed-paša, poznat kao Džezzar (El-Džezzar). Porijeklom je iz zemlje Bošnjaka (Bušnak)...[28]

 

7. Osmanski vakufi Bošnjaka u arapskom svijetu

 

Došli smo do broja od 19 vakifa koji su uvakufili nekoliko hiljada svojih vakufa širom osmanskog dijela arapskog svijeta. Od tog broja, 1 vakif je djelovao na prijelazu iz XV u XVI st., 9 u XVI st., 5 na prijelazu iz XVI u XVII st.,3 u XVII st., te 1 na prijelazu iz XVIII u XIX st. Najviše vakifa je dala znamenita porodica Sokolović - čak 9. Najveći broj njih, čak 15, djelovala su, djelimično ili u potpunosti, u XVI st., što ide u prilog našoj ranije izrečenoj tvrdnji da je XVI stoljeće doba kada su Bošnjaci dosegli vrhnuac svoje afirmacije na osmanskoj političkoj sceni. Svi navedeni vakifi su bili državnici, osim 1 vakifa koji je pripadao ulemanskim krugovima. Glede rasprostranjenosti bošnjačkih vakufa u arapskom svijetu, utvrdili smo postojanje naših vakufa u 7 današnjih država: Sirija, Palestina, S. Arabija, Egipat, Jemen, Irak, Liban. U nastavku slijedi spisak svih tih vakufa.

1.      Hadum Sinan-paša Borovinić (?-1517):

- Kairo: turbe.

2.      Ibrahim-paša Požeganin (1493-1536):

- Mekka: džamija.

- Kairo: 2 kule u tvrđavi kao haznu (riznicu), obnovio neke građevine u Kairu, posebno džamije i medrese.

3.      Deli Husrev-paša Sokolović (c. 1495-1544):

- Halep: kompleks Husrevija - džamija, 2 medrese, tekija, turbe Husrev-pašine žene i sina Kurd-bega, šadrvan, hamam, imaret, veliki han (han Eš-Šune) sa musallom i sebiljom, musafirhana, bazar, dućani, magacini,stambene građevine i mnogi dr. objekti. Husrevija predstavlja najraniji osmanski spomenik u Halepu, te prvi značajniji arhitektonski poduhvat poznatog mimara Sinana.

- Haris kod Menbidža kod Halepa: mlin na rijeci Sadžur.

- Hilane kod Halepa: mlin.

- Ostalo: obradiva zemlja u nahijama Džebbul kod Bejsana u Palestini i Džebel Sem'an kod Halepa, zemlja u kadilucima Antakija (Antohija) i Harim kod Idliba (sjev. zap. Sirija), te nahijama Dževm i Azaz kod Halepa, te veliki broj obradivih površina, bašči, mlinova i sela na rijeci Asi (arap. El-Asi, na Zapadu Orontes, teče od sjevernog Libana, pa kroz Hamu i Antakiju do Sredozemnog mora).

- Kairo: sebilj i mekteb.

4.      Damat Rustem-paša Opuković (c. 1500-1561):

- Hama (sjev. zap. Sirija): han.

- Jerusalim: vakufi.

- Kairo: vakufi.

- Medina: vakufi.

5.      Maktul Mahmud-paša Bošnjak (?-1567):

- Kairo: kompleks Mahmudija: džamija, sebilj i turbe.

6.      Kurd-beg Sokolović (?-1572):

- Halep: veliki han.

7.      Tavil Mehmed-paša Sokolović (1506-1579):

- Mekka: džamija, hamam, imaret, bolnica i dr. vakufe.

- Medina: medresa, hamam, imaret i dr. vakufe.

- Halep: imaret i dr. vakufi kojih danas nema.

8.      Lala Kara Mustafa-paša Sokolović (c. 1500-1580):

- Damask: džamija, tekija, hamam, tri hana, dva bezistana i imaret. Ovaj kompleks Lala Kara Mustafe-paše Sokolovića predstavlja prve osmanske vezirske vakufe u Damasku.

- Menazir el-Džirf kod Halepa: džamija i imaret.

- Kunejtra (Golanska visoravn u Siriji): džamija, tekija i imaret.

9.      Merdem-beg Sokolović (???)???

- Damask: han, turbe.

10.  Behram-paša Sokolović (?-1586):

- Halep: Behramija - šadrvan, sebilj, hamam, imaret, mekteb, džamija, medresa, karavan-saraj, dva suka (bezistana), kasirija, kahvahane, turbe (dva kabura - Behram-pašin i njegovog brata Rizvan-paše).

- Gazza: sebilj (danas sebilj Sultana Abdulhamida II, odnosno Rifaijski sebilj (Sebilu-r-Rifaijje, Rifat-begov sebilj)),.

- U Jemenu osnovao grad Melhaz, tačnije obnovio stari grad Kahiru (El-Kahira) kod Jerima (današnja pokrajina Ibb) u blizini Zimara (jug. zap. Jemen). Grad je po Behram-paši prozvan Behramija. Tu je Behram-paša sagradio: saraj, džamiju, imarete, hamame, medresu, te stambene i javne objekte.Također, prenio je sjedište ejaleta Jemen iz Sane u Behramiju.

- Kairo: konjušnicu, hamam El-Hamam El-Džedid (Novi hamam), kahvu i spojene dućane u Kairu na Spahijskom suku (Es-Suk Es-Sibahi) kod džamije Sultana Hasana za izdržavanje vakufa u Halepu.

- Za izdražavanje zadužbina u Halepu uvakufio je i sljedeće nekretnine: mlin na rijeci Kuvekj (Halepska rijeka) u blizini Han Tumana kod Halepa; mlin na rijeci nahije Džellab u kadiluk Reha; maslinjak od 10 kirata (1750 m2) u selu Demre kod Gazze; maslinjak od 12 kirata (2100 m2) u istom selu; te baštu od 12 kirata (2100 m2) u predgrađu Gazze, poznatu kao Bustan Ša'ban (Šabanova bašča).   

11.  Gazi Hasan-paša Sokolović (?-1604):

- Bagdad: džamija i rivak.

12.  Javuz Ali-paša Malkoč Bošnjak (?-1604):

- Kairo: sebilj.

- Han Junus kod Gazze: obnovio tvrđavu.

13.  Ahmed-paša Rizvanović Sokolović (?-1607):

- Gazza: obnovio i proširio tvrđavu Pašin zamak (Kasr el-Baša) i džamiju u toj tvrđavi; obnovio hamam Es-Semmera (Kupatilo Samarićana), danas jedini preostali hamam u Gazzi, Han ez-Zejt (Han ulja) i Suk ez-Zeheb (Bezistan zlata, Suk el-Kajsarijje).

- Jerusalim: 2 tekije (halve) u okviru kompleksa Mesdžidu-l-Akse (Zapadna tekija, danas "Ured pomoćnika direktora Mesdžidu-l-Aksa", te Istočna tekija, danas "Ured za prevođenje").

- Ostalo: vakufi za izdržavanje tekije kod Mesdžidu-l-Akse.

14.  Gazi Kodža Murat-paša Kujudžija (c. 1535-1611):

- San'a (gl. grad Jemena): džamija i vodovod.

15.  Fadlullah ibn Isa Bošnjak (El-Busnevi, isk. el-Busrevi) (?-1629):

- Damask: džamija u predgrađu El-Hasudija (danas centar Damaska, Ulica Republike) i dućani u Suk Er-Resif.

16.  Musa-paša Rizvanović Sokolović (?-1679):

- Gazza: obnovio veliku džamiju u Gazzi.

17.  Silahdar Kiz Husejn-paša Stočanin Hercegovac (Hersekli) Šarić (?-1687):

- Bagdad: džamija i medresa.

18.  Ahmed-paša Sarhoš (?-1691):

- Kairo: obnovio veliki broj kairskih građevina, među kojima je i Sultan Mujjedova džamija.

19.  Džezzar Ahmed-paša Bošnjak Pervan (c. 1730-1804):

- Akka: osavremenio i proširio fortifikaciju Akke, udvostručio Han Šahverda (Eš-Šahverda), te podigao: akvadukt i novi vodovod, Han Umdan (El-Umdan, Han stubova), najveći i najočuvaniji karavan-saraj u Palestini, bezistan Suk El-Džezzar, Veliki hamam, šadrvan, medresu, biblioteku, turbe, 3 džamije, 15 sebilja, divanhanu, radnje, skladišta, hamame, mlinove, kahvahane, pekare, vakufske kuće, gradske parkove, vojne barake itd. Njegova džamija Nur Ahmedija, predstavlja najveću najveću osmansku džamiju u Palestini, te treću najveću džamiju u Palestini, nakon El-Akse u Jerusalimu (Mesdžid el-Aksa) i Ibrahimove džamije (El-Harem el-Ibrahimi) u Hebronu. Prema nekima, radi se i o najljepšoj palestinskoj džamiji. Ahmed-paša je ne samo najveći vakif Akke, već i najveći vakif osmanskodobne Palestine. Akka ima nadimak Medinetu-l-Džezzar (Džezzarov grad) radi zasluga Ahmed-paše.

- Bejrut: obnovio i proširio fortifikaciju Bejruta.

 

Autor: Jusuf Džafić