U Sarajevu je 10. marta 2017. godine održan Dijalog o knjizi “ODNOS OSMANSKIH VLASTI PREMA BOSANSKOM USTANKU 1875-1878. GODINE“ autora rahmetli Hasana ŠKAPURA.  S ciljem pokretanja naučne diskusije o historijskim događajima s kraja 19. stoljeća koji se tiču ustanka u Bosni od 1875. do 1878. godine i predvečerja okupacije Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske Monarhije, o ovoj temi govorili su prof. dr. Enes Pelidija, dr. Fahd Kasumović, dr. Hana Younis i mr. Kemal Bašić dok je moderator bio prof. dr. Edin Radušić.

Na početku programa obratio se predsjednik Udruženja dr. Sedad Bešlija, koji se zahvalio Međunarodnoj humanitarnoj organizaciji Hasene koja je Udruženju ustupila na korištenje salu kao i jednu kancelariju čime su iskazali brigu za afirmaciju nauke i obrazovanja u Bosni i Hercegovini.

Zatim je podsjetio na ciljeve osnivanja Udruženja i naveo osnivače. Knjiga Hasana Škapura predstavlja prvi projekat odnosno prvu publikaciju Centra. "Imali smo čast, zahvaljujući prvenstveno sinu rahmetli Hasana, gospodinu Šekibu Škapuru kao i kolegi mr. Kemalu Bašiću da prva publikacija bude upravo ova knjiga o čijoj će vrijednosti i poziciji u historiografiji govoriti večerašnji učesnici Dijaloga. Zahvalu upućujemo Uredu za tursku dijasporu i srodne zajednice Vlade Republike Turske koji su imali povjerenje u nas i pružili finansijsku podršku na ovom projektu", dodao je dr. Bešlija.

Nakon toga prisutnima se obratio Nj. E. Ambasador Republike Turske u Bosni i Hercegovini, Haldun Koč koji je pohvalio ovaj projekat koji dodatno učvršćuje veze između dvije zemlje posebno u oblasti kulturne i naučne baštine.

Među prisutnima bili su i članovi porodice Škapur, brojni gosti iz kulturnih institucija i univerzitetski djelatnici, kao i studenti. 

Zajednička ocjena na kraju programa je da djelo rahmetli Škapura donosi novu vrijednost u oblasti historiografije i osmanistike, nudi novu perspektivu u jednom vrlo važnom pitanju u historiji Balkana i Bosne i Hercegovine, otvara mogućnost za reinterpretaciju i rekontekstualizaciju događaja o kojem se jedno stojeće govorilo i pisalo samo iz jedne perspektive, koja je za neke historičare bila neupitna.

Uvodnu studiju u knjizi potpisuju dr. Edin Radušić, dr. Hana Younis i mr. Kemal Bašić dok je urednik izdanja dr. Sedad Bešlija.

U nastavku donosimo ključne crtice iz historiografske ocjene djela Odnos osmanskih vlasti prema Bosanskom ustanku 1875-1878. Hasana Škapura.

U nacionalnim i socijalnim ideologijama i politikama zadnjih decenija 19. i u 20. stoljeću, čiji su glavni narativi pretočeni u južnoslavenske historiografije, isklesan je stav da se oslobođenje od osmanske vlasti ne može samo od sebe desiti već se mora izvojevati. U tom smislu se i oružani ustanak u južnoslavenskim nacionalnim historiografijama, primarno srpskoj, nadograđen u socijalističkoj jugoslavenskoj, definirao kao nužni metod (nužna faza) izgradnje boljeg društva (pravednijeg i naprednijeg), pri čemu su selektivno definirani kriteriji pravednijeg i naprednijeg.

U tom procesu razvio se antiimperijalni odnosno antiosmanski, antiturski, na koncu antimuslimanski diskurs koji je dominirao 20. stoljećem u historiografijama na Balkanu. Potencirali su se i opravdavali samo srpski nacionalni interesi koji su stopljeni u jugoslavenski, dok su interesi drugih strana bili zanemareni.

Ustanak u Bosni 1875-1878. godine je u to doba bio historijski događaj prvog reda, događaj s velikim posljedicama na historiju Bosne i Hercegovine, ali i Balkana. Dovoljno je napomenuti da je ustanak bio direktan povod za srpsko-crnogorsku objavu rata Osmanskom carstvu i posljedično doveo do nove epizode u petostoljetnoj seriji rusko-osmanskih sukoba.

To je doba kada je buknuo sukob između nadnacionalnog odnosno multikulturalnog koncepta i koncepta nacionalnog ili nacionalističkog što je sve vodilo novim sukobima širokih razmjera u bliskoj budućnosti.

Važnost ustanka se vidi i po tome što je on bio i formalna argumentacija velikih sila za odluke na Berlinskom kongresu 1878. godine.

Dominirajući historiografski diskurs o primarnim uzrocima ustanka kretali su se od socijalno-ekonomskih do, jednim manjim dijelom, nacionalno-političkih. Na tome je izgrađen jugoslavenski diskurs pravedne i opravdane ustaničke borbe i indirektne jedinstvenosti srpskih i općejugoslavenskih političkih i društvenih ciljeva. Ovaj konkretan diskurs odlično se uklopio u dominantan jugoslavenski historiografski kurs izgrađen na antifašizmu, revolucionarnoj borbi i antiimperijalizmu. Takav stav je i prirodan uzme li se u obzir činjenica da su ti radovi pisani na osnovu građe nastale u državama ili od ljudi koji u najmanju ruku nisu simpatizirali Osmansko carstvo i njegove institucije, ili su ih čak i mrzili.

Knjiga Hasana Škapura se pojavljuje kao nužda, da popuni prazninu novom perspektivom – perspektivom osmanskih izvora.

Podaci koje donosi Škapur-koji seopćenito u svijetu osmanistike najstudioznije bavio navedenom problematikom iz perspektive osmanskih izvora - značajno doprinose razbijanju monoperspektivnosti tadašnjih (djelimično i sadašnjih) krupnih zaključaka o osmanskoj i šire muslimanskoj vlasti koji su negativno određeni prema njoj.

Na osnovu teksta Hasana Škapura, konačna ocjena historijskog značaja ustanka i uloge njegovih aktera će se moći iznova, sada utemeljenije, propitivati.

Podaci korišteni u knjizi i knjiga u cjelini pokazuju značajnu ulogu nacionalne (srpske ili šire rusko-austrijske) agitacije za početak ustanka što otupljuje snagu ranije etabliranih argumenata o nadmoćnoj prevagi prvog dijela para grupiranih uzročnika: društveno-ekonomski i nacionalno-politički.

Ovom knjigom se potvrđuje trostruki utjecaj na politička i društvena previranja u Bosni na kraju 19. stoljeća kao glavni uzrok ustanka: osmanske reforme između teorije i prakse, nacionalni ciljevi Crne Gore i posebno Srbije u kojima je Bosna definirana kao srpska zemlja te oprečni interesi velikih sila – Britanije, Austro-Ugarske i Rusije.

Nasuprot mišljenju i pisanju o „turskom zulumu“ nad drugima, podaci iz knjige ostavljaju dojam o „ustaničkom zulumu“ nad drugima koji se do sada nije propitivao već se smatrao legitimnim ili je prešućivan. Ustanici koji su iza sebe ostavljali mnoga zgarišta vješto su koristili medijsku propagandu sa zapada u postizanju svojih ciljeva.

Knjiga obiluje i podacima o pravnom karakteru Osmanske države i u tako teškim vremenima, te borbi za opću zaštitu stanovništva, bez obzira na konfesiju, od svake samovolje.

Vrijednost rukopisa ni danas nije izgubljena, posebno zbog činjenice da su skoro svi dokumenti osmanske provinijencije korišteni za izvornu podlogu u knjizi, čuvani u Orijentalnom institutu u Sarajevu, nepovratno izgubljeni u sistemskom ubijanju i razaranju grada 1992. godine.