Explore

Period Tanzimata (1839-1876.)

Super User 19 July 2018 2264 Hits

Pripremljen od strane Rešit-paše i pročitan 3. novembra 1839. godine na mejdanu Gulhane, tanzimatskim proglasom je garantovana zaštita života, imovine i časti svih podanika, da se niko ne smije pogubiti prije suđenja i da će država čuvati svačiju imovinu. Ovim fermanom potvrđeno je i uzimanje poreza po određenim kriterijima i ravnopravno, jasno određeno služenje vojske, kao i to da će pripadnici svih vjera biti ravnopravni.

Neposredno prije izdavanja tanzimatskog fermana, evropske države, a posebno Engleska, nastojale su da pomogne u rješavanju krize koja je pogodila Osmansku državu. Imajući u vidu trgovinski ugovor iz 1838. sa Engleskom i koristi iz njega, neki historičari navode da su evropske države, Engleska prije svih, nastojali da održe državu na nogama i ovim fermanom stvore novi ekonomski i socijalni poredak zbog svojih ličnih koristi.

Tanzimatski ferman vremenom je donosio značajne promjene u državi. Naprimjer, posebne komisije osnovane 1845. godine ispitivale su dokumente koje su prije izdavali valije, kadije, spahije i ajani i to prihvatali kao dokaz za posjedovanje zemlje. Na ovaj način mnogi iz poljoprivrednog sektora postali su vlasnici malih i velikih parcela. Sve ovo je doprinijelo stvaranju muslimanskog poljoprivrednog srednjeg staleža nakon 1870-ih godina. Kao rezultat rada ove komisije, 1858. godine izdat je zbornik zakona o zemljištu. Uprkos svim pokušajima nije zabilježen značajan napredak u ovom sektoru jer nisu poduzete mjere kojim bi se povećala sama proizvodnja.

Tanzimat je, nesumnjivo, donio neke korjenite promjene u upravljanju državom. Nakon što je Mahmud II uklonio temeljne faktore starog poretka, janičare, spahije, ajane i timare[1], uspio je stvoriti apsolutno centrolizovanu upravu. Reforme nastale Tanzimatom iziskivale su potrebu za mnogo birokratskog kadra kako bi stvari bolje funkcionisale. Svim tim službenicima morala se davati plata, a što je u konačnici imalo za cilj uklanjanje sistema koji bi zloupotrebljavao reforme.

Sa Tanzimatom prihvaćeno je i služenje vojnog roka u određenom vremenskom periodu. Međutim, ovo je u narednom periodu ostao nedostižan cilj, a rješavanje pitanja služenja vojnog roka nastojalo se rješavati praktično prema uslovima u određenooj regiji. Zakonom iz 1843. godine obavezan vojni rok smanjen je na 5, a rezervni na 7 godina, te je na taj način poprilično smanjen vojni rok u odnosu na prethodni period. Godine 1844. država je sačinila poseban popis stanovništva kako bi mogla sistematski i racionalno prikupljati vojnike po potrebi. U odnosu na popis iz 1830. godine, ovaj je bio mnogo bolji jer su udareni temelji korištenja registara stanovništva. Spriječeno je da vojnici preuzimaju civilne poslove, rađeno je na tome da se razdvoji civilna i vojna birokratija. Oružane snage su se podijelile na pet armija: garda, dersaadet, rumelijska, anadolska i arabijska. Godine 1855. donesen je zakon kojim se svi stanovnici obavezuju na služenje vojnog roka, iako su do tada samo muslimani bili ti koji su morali ispunjavati ovu obavezu. Ovim je Osmanska država nastojala da svi podjednako obavljaju svoje službe, bez obzira na jezik i vjeru. Kršćani su se, međutim, uz podršku evropskih zemalja suprotstavljali vršenju vojnog roka, da bi na kraju bili oslobođeni ove obaveze. Umjesto vršenja vojnog roka, morali su davati novi porez bedel-i askeriye. Na ovaj način, branjenje domovine palo je na pleća Turaka, što će vremenom biti uzrok smanjenja broja turskog-muslimanskog stanovništva.

Jedna od najvažnijih novina koje je sa sobom donio tanzimatski ferman, bez sumnje je, neutraliziranje vjerskih razlika i obećanje da su svi podanici jednaki. Kao što je poznato, Osmanska država je nemuslimanskim stanovništvom upravljala millet sistemom. Suština ovog sistema bila je u pripadanju određenoj vjerskoj zajednici. Katolici su smatrani pripadnicima Latinskog milleta, dok su pravoslavci smatrani dijelom Grčkog milleta. Patrijarhije su rukovodile grupama unutar ovih sistema, ne samo u sakralnim pitanjima, nego i u ovosvjetskim. Sve ovo je potvrđeno tanzimatskih fermanom i ponovo Reformskim fermanom iz 1856. godine. Iako su kršćani uživali ista prava kao i muslimani, bili su pod pritiskom i dalje nisu bili zadovoljni. Velike evropske države su huškale ove narode zbog svojih interesa i slabljenja Osmanske države i zasigurno imaju veliku ulogu u njihovom nezadovoljstvu.

Carskim zakonom o obrazovanju iz 1845. godine osnovane su komisije koje su predložile da se 1846. godine osnuje univerzitet i osnovne i srednje škole. Broj učenika iz 6 ruždija u 1850.-oj godini iznosio je 970 učenika. Budući da je Ministarstvo obrazovanja osnovano 1847. godine, pokušaji sa obrazovanjem su bili neučinkoviti. Na pitanju obrazovanja ozbiljnije se radilo 1869. godine tako što se pokušao razviti sistem obrazovanja iz tri stepena, ali je i ovaj sistem ostao nedorečen. Kada uporedimo nemuslimansko stanovništvo sa turskim, bilo da je riječ o broju škola ili o broju učenika, vidjet ćemo da je u ovom periodu nemuslimansko stanovništvo bilo daleko ispred turskog.

U temelju tanzimatskih promjena nalazila se evropska filozofija. Iako se u reformskim poduhvatima Selima III i Mahmuda II  pokušalo nastaviti sa osmanskim običajima i povezanosti sa islamom, Evropa je, nakon tanzimatskih reformi, uzeta za primjer. Državna birokracija, vojni, obrazovni, trgovinski, kazneni zakoni, čak i sudstvo je djelomično prilagođeno evropskom primjeru i sve ovo je bilo uzrok da se na svakom polju u državi pojavi dualizam.

Rivalstvo između evropskih zemalja o osmanskoj teritoriji intenzivirano je još više nakon 1840. godine. Pitanje Egipta (1840.) i upravljanje Bosforom riješeno je 13. jula 1841. godine, bar privremeno, u korist Osmanlija. Ovaj ishod postignut je kao rezultat dogovora Rusije i Engleske.

Osnovni razlog ovakvog poteza Rusije je pridobijanje Engleske i njenim posredstvom mirnim putem podjela osmanske teritorije. Engleska je učinila Francusku neuticajnom na Bliskom istoku, pitanje Egipta je riješeno u njenu korist, na teritoriji Osmanske države stvorila je neku vrstu ekonomskog, političkog i kulturnog utjecaja i nije imala namjeru da sa Rusijom dijelu ovu privilegovanu poziciju. Ruski car je nekoliko puta razgovarao sa Engleskom oko podjele osmanske teritorije mirovnim putem, a posebno je to apostrofirao prilikom posjete Engleskoj 1844. godine. Car Nikola I pokušao je Istočno pitanje dovesti na međunarodnu razinu, te je otvoreno ponudio Engleskoj da zajedno izađu u susret kršćanima unutar Osmanske države, ali nije dobio željeni rezultat. Rusko-englesko prijateljstvo protiv Francuske iz 1848. godine ostavilo je ozbiljne posljedice. U ovom periodu Poljaci i Mađari izazvali su nacionalni i socijalni ustanak, ali je odmah ugušen od strane Rusije i Austrije. Predvodnici ovog ustanka, poznati mađarski lider tog perioda Kossuth i njegovi generali našli su utočište u Osmanskoj državi. Iako su Rusija i Austrija prijetile ratom, Osmanska država nije podlegla pritisku da vrati tih 4400 ustanika (3600 Mađara i 800 Poljaka). Ugled Osmanske države porastao je nakon ovog poteza, te su je Francuska i Engleska zajedno podržale protiv Rusije i Austrije.

Čim je okončan ovaj slučaj, na red je došlo Pitanje o svetim mjestima. Francuska je nastojala proširiti svoj vjerski utjecaj koji je još prije imala u Jerusalemu, dok je Rusija željela još jednom pokazati kako je ona zaštitinik pravoslavaca, te je, vidjevši priliku u francuskoj politici u Jerusalemu, princa Menšikova poslala u Istanbul kao vanrednog izaslanika. Osnovni cilj Menšikova, pored rješavanja Pitanja Jerusalema, bio je i da tajno potpiše sporazum sa Osmanskom državom, te na taj način pojača ruski utjecaj. Na ovaj način je car izgubio nadu da će podijeliti osmansku teritoriju sa Engleskom.

Menšikov je privukao pažnju zbog svojih postupaka i zabrinuo evropske izaslanike. Engleska je, 36 dana nakon dolaska Menšikova, 5. aprila 1853. godine u Istanbul ponovo poslala Stratford Canninga, poznatog kao velikog neprijatelja Rusa. Nakon mjesec i po boravka u Istanbulu, Menšikov se bez ikakvog rezultata vratio u Rusiju, što je izazvalo prekid veze između dvije države i Rusija je, bez objave rata, okupirala Bogdan. U ovoj situaciji Osmanska država je obznanila da ne može dozvoliti stranu protekciju i intervenciju pravoslavaca, izuzev pravnih situacija predviđenih zakonima i ultimatumom je zatražila od Rusije da se Bogdan oslobodi. Za vrijeme trajanja rata između dvije države, Engleska je odlučila da prekine diplomatske veze sa Rusijom (6. februara 1854.), nakon što su Rusi potopili osmansku flotu kod Sinopa (30. novembra 1853.) Engleska je uspjela da na svoju stranu pridobije Francusku, te je i 28. marta 1854. i službeno objavila rat Rusiji, te tako stala na stranu Osmanske države. Rat je završen zauzimanjem Sevastopolja, nakon dugih i krvavih bitaka sa njenim saveznicima koji su pristigli na Krimski poluotok. 

 Rusija je 30. marta 1856. bila primorana potpisati Pariški mirovni sporazum. Prema ovom sporazumu transport Dunavom je postao slobodan, Crno more je bilo slobodno za sve trgovačke brodove svih država, osim za ratne. Povlačenjem iz Vlaške i Bogdana, Rusija je odustala i od zaštite prava u ova dva kraljevstva. Napuštajući Besarabiju, prihvatili su i vraćanje Karsa Osmanskoj državi. Pariški ugovor je zauzeo svoje mjesto i među članovima Reformatorskog fermana objavljenog 18. februara 1855. godine, čime je obznanjeno da će Osmanska država biti prihvaćena u evropski državni sistem i biti dio sistema Međunarodnog evropskog prava. Ovim sporazumom garantovan je i teritorijalni integritet Osmanske države. Ukratko, Pariški ugovor je udaljio Rusiju od Dunava, važnog faktora na Crnom moru i u transportu. Ovim je povećan ugled evropskih zemalja u regiji, a naročito Francuske. Krimski rat i Pariški sporazum je po prvi put u historiji dao priliku Osmanskoj državi da nastupa zajedno sa Zapadnom Evropom i kao njihov saveznik.

Istanbul je na Evropu počeo gledati kao na saveznika i bliskog saradnika, što je doprinijelo da se među muslimanima smanji strah i opreznost koju su osjećali prema Zapadu. Ova situacija je promijenila razmišljanja velike većine onih koji su ovo vidjeli kao evropsku zamku kojom žele da unište Osmansku državu kroz reforme, Tanzimat i druge promjene i na taj način je pomogla da se pojača interes za evropskim jezicima, kulturom i mišlju. Za vrijeme rata ekonomska kriza je potresla Osmansku državu zbog čega su počela prva vanjska zaduživanja. Pored ovoga, narod se odvajao od svakodnevnog načina života i u društvu je porastao broj onih koji skupocijenim načinom života nastoje imitirati Evropu.

Ferman o reformama iz 1856. godine odigrao je veliku ulogu u pojačavanju nacionalističkih naboja među nemuslimanskim stanovništvom u državi. Ovaj ferman pripremljen je u Londonu i Parizu od strane ambasadora i stručnjaka iz Engleske, Francuske i djelomično Austrije a bez ikakvog utjecaja velikih pobornika Zapada, Rešit, Fuat i Ali-paše. Fermanom su potvrđena ista prava za nemuslimane i potreba da se primaju na dužnost u svim državnim strukturama. U jednom članu je navedena potpuna sloboda u vjeroispovijesti i običajima, što neki smatraju pratečom sekularizma. Ovaj član je ujedno omogućio pravnu podršku za vjerske propagande velikog broja misionara nastanjenih u Osmanskoj državi nakon 1856. godine uz podršku  engleskog ambasadora Canninga. Zahvaljujući Pariškom ugovoru i Fermanu o reformama  osmansko društvo i ekonomija brzo su ušle pod utjecaj evropske ekonomije i postale ovisne o njoj.

Razvoj engleske i francuske industrije i ubrzana njemačka i austrijska industralizacija povećala je sirovinska izvorišta u Osmanskoj državi i njihovu tržišnu vrijednost. Pojavljivanje parnih brodova u ovom periodu doprinijelo je povećanju količine trgovinske robe koja se prevozi, a vrijeme transporta robe je dosta skraćeno. Naprimjer, putovanje iz Istanbula u Marsej skraćeno je sa 6 sedmica na 6 dana.

Ispod navedeni podaci jasno pokazuju vrijednost koju je Osmanska država ostvarila na strateškom i ekonomskom polju. Engleska trgovina 1825. godine sastojala se od 44.208.803  funti uvoza i 56.320.182 funti izvoza.  Engleska je iste godine sa Osmanskom državom imala trgovinsku razmjenu od 1.079.671 funti uvoza i 1.207.172 funti izvoza, da bi se 1852. godine izvoz povećao na 8.489.000 funti, a uvoz na 2.252.283 funte. Godine 1842. broj engleskih brodova koji je prolazio kroz Bosforski moreuz iznosio je 250, 1848. godine povećao se na 1397, da bi 1852. godine iznosio 1741 brod. Zbog ovoga je Palmertson 1849. godine u engleskom Parlamentu rekao sljedeće:"Za nas je jednako bitna trgovinska nezavisnost Turske, koliko i politička." Poboljšanje trgovinskih i ekonomskih veza važi i za druge evropske zemlje.

Nakon Tanzimata pojačane su političke, trgovinske, ekonomske i kulturne veze između Osmanske države i društva sa Evropom. Kako je struktura društva brzo mijenjana, tako su i način života i mjesta življenja mijenjala oblik. Broj stanovnika lučkih gradova Istanbula, Soluna, Izmira i Bejruta nakon 1850. godine ubrzano se povećava. Početkom stoljeća broj stanovnika Istanbula bio je manji od pola miliona, da bi krajem stoljeća bio blizu milion. Stanovništvo Izmira se povećalo 6 puta za 50-60 godina. Gradovi i kasabe i poslovanja, način življenja i razmišljanja doživjeli su korijenite promjene u periodu između 1825. i 1860. godine. 

Kuleli događajnajbolje ilustruje promjene Osmanske države i društva u ovom periodu. Ovaj dagađaj iz 1859. godine prihvaćen je kao prva politička i socijalna inicijativa za organizovanje, proistekla iz novih političkih i ekonomskih nevolja. Šejh Ahmed je osnovao tajnu organizaciju i uspio da sakupi visokopozicionirane oficire, članove civilnog društva i ekonomske stručnjake. Članovi organizacije planirali su izvršiti atentat na sultana Abdulmedžida i na taj način izraziti nezadovoljstvo zbog sveučestaslijeg uzimanja mita državnih službenika i evropskog ekonomskog i kulturnog pritiska. Budući da je Abdulmedžid bio blagog karaktera i sustezao se od proljevanja krvi, naredio im je rad za zajednicu, a potom ih zatvorio. Zdravstveno stanje sultana se pogoršalo usljed nesređenog privatnog života, izgubio je i ugled zbog rasipništva i pogrešaka što je dovelo do njegove smrti u 38. godini života.

Kraj perioda Tanzimata: Vlast sultana Abdulaziza (1861-1876.)

Događaji za vrijeme sultana Abdulaziza (1861-1876.) po svom karakteru nisu bili drugačiji od onih iz vremena Abdulmedžida. Kao tri najvažnija pitanja iz ovog perioda možemo navesti: a) da li će se nastaviti sa tanzimatskim reformama; b) koji će biti ishod borbe za prevlast između Babiali-ja i Saraja; c) kako će se vratiti krediti uzeti iz Evrope. Kadrovi Ministarstva vanjskih poslova i veziri bili su pobornici i predvodnici tanzimatskih reformi. Dok su se na čelu tanzimatskih reformi nalazili Mustafa Rešit-paša i paše koje su stasale uz njega, Ali i Fuat, tanzimatski pokret je bio poprilično stabilan. Nakon smrti Fuat-paše 1869. i Ali-paše 1871. godine, često odlaganje tanzimatskih promjena dovele su do toga da se ekonomija, koja je zabilježila pozitivne promjene kao rezultat pojačanih ekonomskih aktivnosti, susretne sa velikom nestabilnošću. Jačanje izvršnih organa započeto u vrijeme Mahmuda II nastavljeno je i u ovom periodu. Jačanje pozicije vezira započeto je u vrijeme Rešit-paše i sve do smrti Ali-paše 1871. godine nastavilo je ovim trendom. Abdulaziz se plašio jačanja vezira i toga da birokracija, nakon što ojača, ne bude pod njegovom kontrolom i zbog toga je vrlo čestim mijenjanjem vezira tražio načine da se zadrži na vlasti. Dok su Ali i Fuat-paša bili živi donekle su spriječavali Abdulazizove jednostrane pokrete. Koliko god da je sultan Abdulaziz obećavao da će sprovesti tanzimatske i druge reformske promjene kada dođe na vlast, s druge strane je morao zadovoljiti i konzervativnu sredinu.

U vrijeme Abdulaziza vanjski dugovi su neprestano rasli. Sultanova želja da po svaku cijenu posjeduje snažnu flotu i kopnenu vojsku opremi modernim oružjem, finansijski je opteretilo državni budžet, što je prouzrokovalo nove trzavice između Saraja i Babiali-ja. Poznato je da je prvi vanjski dug uzet 1854. godine za vrijeme Krimskog rata. Od ove godine pa sve do 1865. svake godine država se zaduživala, iako je vraćala i stare dugove. Nakon perioda neuzimanja kredita između 1865 i 1869. godine ponovo se država počela zaduživati i to je trajalo do 1877. godine. U ovom periodu država je bila zadužena 251.209.758 lira, međutim, kada se oduzmu kamate i drugi troškovi, država je od ovog iznosa dobila samo 135.015.751 liru.

Kada je Fuat-paša 1861. godine postao veliki vezir, kao izlaz iz ove situacije pripremio je plan kojim je predvidio, s jedne strane, ukidanje papirnog novca i kontrolisanje troškova, dok je s druge strane napravio plan za bolje korištenje izvora prihoda i nastojao je uravnotežiti prihode i rashode. Kako bi ispunio ovaj finansijski plan i kontrolisao državne troškove, ponovo je uzeo kredit od Evrope i osnovao instituciju pod nazivom Divan-i Muhasebat[2]. Iako je sultan pristao na umanjenje troškova palače, nije  dozvolio da se umanje troškovi vojske, što je dovelo do podnošenja ostavke Fuat-paše i drugih ministara, te je ova inicijativa prošla bezuspješno.   

Veliki dio prihoda države trošeni su na vanjske dugove i kamate. U periodu od 1862. do 1863. godine dugovi su činili 18.8% (313 miliona kuruša) ukupnog budžeta, dok su u periodu 1869-1870. dugovi činili 33% (570 miliona kuruša) ukupnog budžeta, da bi 4 godine kasnije ovi dugovi činili ukupno 43.9% (1 milijarda 83 miliona kuruša) državnog budžeta. Pola državnog budžeta u periodu između 1875-1878. godine trošeni su na različite probleme i krize, prije svega u Rumeliji i istočnoj Anadoliji. Nemogućnost prikupljanja cjelokupnog poreza i neoporezivanje mnogih izvora prihoda izazvali su još veću krizu. Upravo zbog ovoga, Osmanska država između 1866. i 1877 godine, uprkos nekim unutrašnjim pobunama, nije bila u ratu ni sa jednom državom i bili su u relativnoj fazi mirovanja.

Dok je jedan veliki dio državnih prihoda bio odvajan za vraćanje vanjskog duga, trgovci nemuslimani nisu toliko osjetili ovaj teret i jačali su na ekonomskom, političkom i kulturnom polju. Treba naglasiti da su se ekonomske i socijalne promjene dešavale uporedo sa vjerskim, kulturnim i etničkim promjenama. Princip „jednakosti“ koji je sa sobom donosio Tanzimat i Ferman o reformama bio je uzrok ovih promjena i išao je u koristi kršćana.

Zahvaljujući Fermanu o reformama kršćani različitih opredjeljenja u roku od dvadeset godina doživjeli su veliki ekonomski procvat i za vrlo kratko vrijeme povećali su svoj utjecaj na socijološkom, kulturnom i političkom polju. U drugoj polovici 19. stoljeća unutrašnja struktura i organizacija kršćanskih grupa unutar Osmanske države brzo se promijenila, te su sva nemuslimanska društva osim Jevreja ponovo djelovali pod prijašnjim etničkim imenom i pod tim novim imenom imali nove društvene i političke zahtjeve. Da bi ostvarili svoju korist, evropske države su, po potrebi, podržavali ove promjene tako što su koristili političku pa čak i vojnu nadmoć, te su na taj način obezbijedili puno povoljniji ekonomski položaj za sve kršćane. Nacionalizam koji je nastao među kršćanima u Osmanskoj državi više se oslanjao na vjeru nego na jezik i etnicitet. Želja podanika slavenskog porijekla koji su pripadali Pravoslavnoj crkvi za stvaranjem nacionalne crkve zadala je težak udarac Vizantijskoj pravoslavnoj crkvi koja ih je nastojala vizantizirati. Jedna grupa Bugara iz Istanbula još 1850-ih godina podnijela je inicijativu za osnivanje Bugarske nacionalne crkve, a u tome su uspjeli 20 godina poslije. U ovom periodu sa radom je nastavila i Srpska nacionalna crkva, zatvorena još prije od strane Fenerske patrijaršije.

Osnovni cilj pan-slavenskog komiteta, osnovanog u Rusiji 1856. godine bio je da podrži Slavene pravoslavce, koji su živjeli unutar granica Osmanske države i Austrijskog carstva u osnivanju svojih država. Sve ovo je bitna faza sa ideološkog stanovišta ruske vanjske politike. Nakon što je doživjela poraz od zapadne katoličke Evrope, Rusija, koja se od 16. stoljeća isticala kao štičenik pravoslavlja, pored vjerskog jedinstva, počela je koristiti i novu ideološku taktiku koja se oslanja na slavensko jedinstvo, dakle rasno i jezičko jedinstvo. Ovo se naziva Panslavizam.

Ideju balkanskog nacionalizma predvodila je grupa intelektualaca školovanih u Evropi i Rusiji. Njihove materijalne potrebe obezbjeđivali su bogati slojevi društva koji su vremenom bili sve bogatiji. Visokorangirani sveštenici podržavali su osmansku upravu, a možda su se samo pretvarali, dok su imali tendenciju da podržavaju seoske sveštenike i učitelje koji su pripadali nacionalističkim grupama.

Ekonomski, politički i vojni problemi između 1875. i 1878. godine još više su oslabili državu. Kada je u augustu 1875. godine, kao rezultat velikog zalaganja Ignatieva, na mjesto velikog vezira došao Mahmud Nedim-paša, na Balkanu je bio primjetan veliki nemir i pobune. Ustanke u Bosni i Hercegovini (ljeto 1875. godine) i intervencije Srbije, država je nekako uspjevala ugušiti, ali to je otvaralo put novim krizama. Ministar vanjskih poslova Austije Kont Jules Andrassy, uz dozvolu drugih evropskih država, poslao je notu Osmanskoj državi u kojoj je tražio reforme na ovim područjima (februar 1876. godine), ukidanje protekcije i trošenje poreza na mjestu gdje je i prikupljen. Pored ovoga, zahtjevao je i formiranje komisije koja će pratiti ove promjene. Nedugo nakon ovoga, u junu 1876. godine, Srbija je, uz podršku Rusije, objavila rat Osmanskoj državi, a slijedila ju je Crna Gora. Iako je Osmanska država bila u velikim problemima, nanijela je Srbiji težak poraz. Nakon ovoga, na zahtjev austrijskog ministra vanjskih poslova, dok je u Berlinu trajala konferencija o kreiranju novih granica, izbili su novi neredi u Bugarskoj.

Neke grupe su bile zadovoljne sa osmanskom upravom, dok su neke, pod utjecajem ranije osnovane Bugarske nacionalne crkve, postale radikalne poput drugih balkanskih naroda. Predvodnik ovog pokreta bio je Centralni komitet bugarskih revolucionara, osnovan 1870-1871. godine od strane intelektulaca, većinom obrazovanih u Rusiji i nekih trgovaca. Iako su imali vrlo malo članova, 2. maja 1876. godine uspjeli su izazvati ustanak u blizini Plovdiva. Bugarski ustanici ubili su mnogo turskih seljana i zapalili mnoga sela. Ubrzo nakon toga, ustanak je ugušen od strane lokalnih snaga i u sukobima ubijeno je između dvije i tri hiljade pobunjenika. Američki misionari i profeseri na Robert koledžu, Schuyler i George Wahburn, cijelom svijetu su jednostrano i preuveličano obznanili da je ubijeno 100 000 ljudi.

Naziv knjige: Kısa Türkiye Tarihi (1800-2012)

Autor: prof.dr. Kemal Karpat

Priredio: Güneş Ayas

Godina izdanja: prvo izdanje 2012., 6. izdanje 2016.

Izdavač: Timaş Yayınları

 

S turskog preveo: Tarik Haskić

 

 


[1]Timar – zemljišni posjed koji se dodjeljivao spahijama.

[2]Divan-i Muhasebat – Financijski savjet

EU Cookie Law - Channel Cookie Policy

Super User 27 November 2014 2521 Hits
  1. What are cookies?
  2. How do we use cookies?
  3. Cookies used on our site
  4. How to delete cookies or control them

Since 26th May 2012, all UK websites need to comply with the EU E-Privacy Directive 2009/136/EC. Cookies are only a small part of this directive, and whilst you are still allowed to use cookies on a website, it must be made clear to visitors to your site that cookies are being used. A message or warning must be displayed so that the visitor is aware of them.

At the top of our website we have displayed a message to warn you that our website makes use of cookies and that one has already been set. By displaying this message we hope that we are providing you with the information you require about our use of cookies, and presenting you with the option to consent to their use. This message will be displayed until such time as you agree to our site using cookies by clicking on the continue button.

What is a cookie?

A cookie is a small amount of data, often including a unique identifier, sent to the browser of your computer or mobile phone (referred to here as a "device") from a website's computer. It is stored on your device's hard drive. Each website can send its own cookie to your browser if your browser's preferences allow it. To protect your privacy, your browser only permits a website to access the cookies it has already sent to you, and not the cookies sent to you by other websites. Many websites do this whenever a user visits them to track online traffic flows.

On the Channel Digital website, our cookies record information about your online preferences so we can tailor the site to your interests. You can set your device’s preferences to accept all cookies, notify you when a cookie is issued, or not receive cookies at all. Selecting the last option means you will not receive certain personalised features, which may result in you being unable to take full advantage of all the website's features. Each browser is different, so please check the "Help" menu of your browser to learn how to change your cookie preferences.

During the course of any visit to our website, every page you see, along with a cookie, is downloaded to your device. Many websites do this because cookies enable website publishers to do useful things like find out whether your device (and probably you) has visited the website before. On a repeat visit this is done by the website’s computer checking to see, and finding, the cookie left there on the last visit.

How do we use cookies?

Information supplied by cookies can help us analyse the profile of our visitors, which helps us provide you with a better user experience. For example, if on a previous visit you went to our marketing pages, we might find this out from your cookie and highlight marketing information on subsequent visits.

Third party cookies on our pages

Please note that during your visits to our website you may notice some cookies which are unrelated to us. When you visit a page with content embedded from, for example, YouTube or Flickr, you may be presented with cookies from these websites. We do not control the dissemination of these cookies. You should check the third party websites for more information about these.

Cookies used on our site

We only use cookies to help us continuously improve our website and maintain a nice browsing experience for our visitors. Here is a list of cookies used on this website:

  • Google Analytics - we use cookies to compile visitor statistics such as how many people have visited our website, what type of technology they are using (e.g. Mac or Windows which helps to identify when our site isn’t working as it should for particular technologies), how long they spend on the site, what page they look at etc.
  • ShareThis, Quantcast and Gigya - social media share buttons that enable you to share our content
  • Session cookie - this is a standard cookie just to remember user preferences (like font size and saves you logging in every time you visit)

How to delete cookies or control them

This site will not use cookies to collect personally identifiable information about you. However, if you wish to restrict or block cookies set by this or any other website, you can do this through your browser settings. The Help function within your browser should tell you how.

Alternatively, you may wish to visit www.aboutcookies.org which contains comprehensive information on how to do this for a wide variety of browsers. You will also find details on how to clear cookies from your computer as well as more general information about cookies. For information on how to do this on your mobile phone’s browser, you will need to refer to your handset manual.

The Channel Digital EU Cookie Directive Modules for Joomla and WordPress

You may have noticed a banner at the top of our website which informed you that this website uses cookies. If you would like a similar banner on your website, please look at our Joomla or WordPress Plugin pages. We offer an off the shelf solution for users of Joomla and WordPress websites, but can also offer a bespoke solution to your existing website if required.

Please be aware that restricting cookies may impact on the functionality of this website.

Contact us

Super User 21 August 2014 4476 Hits

 

  • Adresa

    Safveta-bega Bašagića br. 38  |  71 000 Sarajevo BiH

  • Email

    This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

  • Telefon

    061 741 346

We use cookies to improve our website. Cookies used for the essential operation of this site have already been set. For more information visit our Cookie policy. I accept cookies from this site. Agree